Sarajevski San: Dva beskraja

Sumrak nad Sarajevom. Upadam u njen auto i filmski bacam mali ranac na zadnje sjedište. Kratki pozdravi „Heeeeej tu si!/ Tu sam, tu sam“ i „Idemo/idemo“ dovoljni su da iza sebe ostavimo da odumre još jedan dan. Ona vozi, negdje drugdje, gdje u meni ne bukti ego te gdje ona treba da otkrije još jedan djelić sebe. Ponovno, po sad već ustaljenom režimu, iz vedra neba, jurimo negdje, gdje prostora za strah nema, ka novom, nepoznatom, koje će promijeniti sve…

Između nas je oduvijek tako, kada nismo jedno uz drugo, svako od nas živi svoj beskraj mogućnosti u kojem se doima kao da se nikada više nećemo sresti, pomisliti na ono drugo ili ime mu spomenuti. Ali kada smo skupa, to je najprirodnije i najjednostavnije odličje života kao takvog, intimno i skladno bez ikakve animalne požudnost, naprosto blaženstvo. A sve je krenulo prije tri godine…

*

Bila je sredina rujna, one godine kada sam prvi put odlazio za Maribor, i nisam više niti siguran kako je naš susret dogovoren i zašto, od svih osoba u gradu u tom trenutku, je mene zaintrigirala baš Emina. Pisao sam jednu od svojih prvih kolumni, ispijao prvo što mi je palo na pamet u tom trenutku kada se u kafeu pojavila ona. Zeleni turban oko glave, žuta haljina i azurno plave oči, naspram kojih bi se i more posramilo, prvo je što sam primijetio. Dok je sjedala, izvinjavala mi se što kasni a potom bez trunke odbojnosti krenula da mi postavlja pitanja koja su me istovremeno snažno pogađala i impresionirala.

U tom trenu mnom je vladao otrov postojanja i obitavanja tu gdje jesam, i jedino što sam vidio je izlaz koji je ispred mene. Emina je bila mnogo snažnija, ili kako sam u tom trenu mislio, gledala je vukojebinu, u kojoj smo rođeni i odrasli, očima romantičara. Dok sam ja vidio spas u beskraju opcija preko granica ove zemlje ona je vidjela beskraj neistraženih mogućnosti upravo ovdje. Mada me boljelo i osjećao sam se optuženim za veleizdaju domoljublja, nastavio sam razgovor s njom misleći da se nikada više nećemo susresti nakon te noći.

Jedino što smo se u tom trenutku mogli složiti je da su odluke te koji nas grade. Mene su moji dotadašnji izbori, pokušaji borbe i opstanka doveli do granice postojanja, nju su njeni da se još uvijek želi boriti, mada ni ona ni ja nismo sigurni za šta. Kako je vrijeme prolazilo, tako se naš razgovor pomjerio u teritoriju sveopćih tema egzistencije. Ona je spomenula da radi na tezi o matematskom dokazivanju jednoga u beskonačnosti i naravno mene je to intrigiralo. Skeptičan i dalek vjerovanju i spiritualnosti, mada se već tad krećem interesirati i bockati u to područje, govorim joj da ne mogu zamisliti beskraj, mada ne želim prihvatiti konačnost. Za mene ova avantura koja život je, čak i u trenutku okončanja vjerujem da je najbliže što mogu poistovjetiti s beskonačnosti.

*

Zaustavljamo se na benzinskoj pumpi i ona istrčava van. Ne želi da ja sjedim u praznom i čekam. A meni odgovara taj trenutak samoće kako bih provjerio u kakvom sam stanju. Uglavnom mi ne smeta biti nepočešljan, neopeglan ili znojan nakon cjelodnevne terenske reportaže, ali ne sada i ovdje pred njom. Sve se čini ok, no ipak iz ranca izvlačim dezodorans i sprejam se. I dalje ne mogu vjerovati impulzivnosti koja me nadvlada u njenom društvu. Pred drugima znam da sam odmjeren, oprezan i dovraga nema šanse da me nečija ideja fascinira i ponuka na djelovanje. Ipak ima nešto nedužno i dječje u ovom ophođenju pred njom. To sam otkrio još onog drugog puta kada smo se sreli…

*

Skoro godinu dana nakon prvog susreta, ponovno smo se našli… opet su bili posljednji dani mog boravka u gradu, prije odlaska, ovoga puta u Klagenfurt. Mada smo porukama se u nekoliko navrata čuli u međuvremenu, sve je ostalo na tome da ćemo jednom prilikom ona i ja da idemo u kino. Ja kao „stručan i odlučan kritičar“ trebao sam odabrati film koji ćemo gledati i pozvati je, što se nije desilo. Stoga je ona donijela odluku da te jedne neobično tople noći devetoga mjeseca se nađemo. Naravno, ja sam obavio svoj “posao” i napravio selekciju filmova na repertoaru kina te njoj ponudio da izabere šta joj najviše karakterno odgovara…

Susreli smo se ispred kina, dovoljno rano da kupimo karte i da prošetamo gradom a ona, je imala nešto drugo u planu. Sa sobom je ponijela foto aparat, onaj isti kojim je napravila niz radova koji su se meni dopali i zbog kojih sam iznova porukama stupao u kontakt s njom. Imala je (i dalje ima) naprosto dar da uhvati sirovost emocije u pokretu koju fotografi amateri uglavnom nemaju. Njene oči plave znale su u beskraju postojanja izoštriti i odabrati ono najiskrenije i najtoplije ispred objektiva i zarobiti taj trenutak u vječnosti.

Dok smo šetali gradom izrazila je želju da me fotografira… a mojem egu je to dapače laskalo. Usputno smo razgovarali, šta se desilo u međuvremenu, gdje svatko od nas sebe vidi kroz godinu dana i mada u suštini naši planovi su bili gotovo identični kao prethodnoga rujna, osjetilo se više blagosti i razumijevanja. Ja se nisam osjećao kao izdajnik ispred nje, a meni se doimalo da ona zaista živi i razumije ljepotu Sarajeva koja promiče mojim očima.

Govorila mi je kako da poziram, mada je opet željela ne zvučati autoritativno. Bio sam, za mene nepojmljivo poslušan, mada sam osjećao potrebu tu i tamo dječački da joj prkosim. U trenutcima u kojima je stajala nepomično i izoštravala kadar u svojim mislima, vidio sam drugu nju, predanu, odlučnu, iskrenu. Priznajem, ustrašilo me je to. Ono u šta ona gleda i ono što ona vidi… Interesiralo me šta je to u njenim mislima u tom momentu dok ja stojim, glumim lagodnost, odlučnost i poziram. Namjesto komplimenta, rekla mi je da uglavnom slika samo žene, što sam svakako već znao iz upoznatosti s njenim dotadašnjim radovima.

Kako se foto sesija privodila kraju, tako su naše teme se ponovno pomjerile drugdje. Filozofija, književnost, umjetnost… gdje se nalazimo a gdje ne, tko bolje razumije šta a tko ne… Znao sam da od mene krije snažni natjecateljski duh iz nekog razloga ali te noći sam uspio, barem na tren, da je pritisnem toliko da suludo lahko pobije neke od mojih teza te da na kraju pred nju postavim užasavajuće tešku tezu za nekog tko je vjernik. Pitao sam je kako pojašnjava monoteistički predeterminizam te kako pojašnjava problem egzistencije bez slobodne volje, Kierkegaard 101. Na žalost na moje pitanje nije imala ili nije željela dati odgovora… Stoga smo naprosto otišli u kino i uživali u filmu.

*

Dok nas vozi ka jugu, vidim da joj nije svejedno šta ja mislim o njoj. Izmotava se kako na radiju, u slučaju da zasvira neki treš, to nije do nje, nego drugarica s kojima je putovala na more. Priča mi kako su joj one nasnimile gomilu muzike, od Silvane do Nirvane i preko granica kulturnog. Ne razmišljam o tome, naprosto uživam u njenom stilu vožnje, u cesti koja vijuga ispred nas u noći, njenom glasu i melodijama koje su tako daleko u pozadini da su primjetne dovoljno da ugodno ispune potencijalne trenutke tišine u razgovoru.

Imam dojam da Ona, koja sjedi tu i sada, pored mene je netko tko je otkrio da je put nešto važno i lijepo u životu… nešto što se ne smije i ne treba propustiti, nikada, nešto što treba trajati i zbivati se, gotovo uvijek. U njenim očima nadzire se neka nova nijansa sreće. Uvjeren sam da kada bi sada stala, kada bi morala biti na jednome mjestu, kao prije par godina, statična i vezana za mali prostor, to bi je uništilo. Djevojka koju sam nekada znao više nije tu, ta Emina je svoje snove u proteklih godinu dana krenula pretvarati u novu priču svoga života…

*

Ponajbolje pamtim naš naredni susret. Sjećam se prohladnog jutra koje me dočekalo na željezničkoj postaji u gradu u kojem sam se tada nalazio, graničara, nekih sat ipol kasnije, koji me ništa ne pitaju nego samo traže gdje udariti pečat u mojem prepunom pasošu, kao i dolaska u rujanski osunčali Zagreb. Javila mi je da dolazi sestri u posjetu i to je meni bio više nego dobar razlog da se zaputim tamo.

Bez ikakvog konkretnog plana ili dogovora, izašao sam na kolodvoru i krenuo skitati gradom koji često nazivam domom moje duše. Prva postaja obilaska bio je Muzej prekinutih veza, gdje sam požudno pohrlio u nadi da pronađem ostatke moje prošlosti. Ali oni nisu bili tu… Potom sam krenuo ka kinu Europa… i iza njega ostala su samo sjećanja. Prodro sam dublje u svoju prošlost s ovim gradom, na prvi susret s njim i sjetio se jedne divne, zabačene knjižare.

Tu sam proveo dobar dio svoga jutra, prelazeći preko svakog naslova pažljivo, tražeći nešto, nešto što ni sam nisam znao šta je. Nekada su me fascinirali ogromni sjajni redovi žanrovske književnosti tu ali ne sada, ta su vremena prošla prije gotovo deceniju. Tražio sam nešto prefinjenije, što me opisuje ali nisam ja ni na koji način, nešto što je svježe i mlado i donekle buntovno a opet tako poznato i ukorijenjeno u nečemu s čim sam se već susreo. Želio sam Murakamija koji nije Murakami, nekoga tko nije ni domaći ni daleko istočni ni blisko istočni… Zapadni ali neotkriveni autor, ili ne Europski budući velemajstor… U beskraju knjiga tražio sam nešto nemoguće i pronašao sam to. Prelazeći između niza nepoznatih i nesvakidašnjih imena Penguin Vintage edicije u oči mi je upala knjiga „My Cat Yugoslavia“, Pajtima Statovcija.

U procesu moje potrage prošlo je savršeno jutro koje sam odlučio kompletirati kolačima u omiljenoj poslastičari u Ilici. Tu sam otkrio poruku da ona ima vremena tek predvečer te da je ispred mene još dobrih nekoliko sati do susreta. Jarun, bilo je moje naredno odredište koje, u tom trenu bez INmusic festivala mi se doimao nekako pust i žalostan… Ipak, dovoljno dobar za šetnje, gubljenja u mislima, sunčanja, čitanja svježe kupljenog romana… Napokon sam se zaputio spram Hendrixovog, naletio na četrnaestu i krenuo u pravcu Novog Zagreba gdje smo se trebali naći.

Razlog zbog kojeg sam toliko želio je vidjeti, i zbog kojeg sam tako neočekivano se spakirao i prešao fin put i potrošio lijep komad svog vremena bilo je nešto što se toga dana nisam usudio pitati je. Kada se pojavila ispred mene na tramvajskoj postaji, oko njene glave više se nije nalazio veo. Namjesto komada tkanine nad glavom, duga, zlatna uvijena kosa se puštala niz njena ramena. Sjeli smo u najbliži kafe, usput sreli njenu sestru, i ovoga puta razgovor ponovno započeli u pravcu gdje jesmo i gdje se vidimo kroz godinu dana.

Doimala mi se slobodnije, ali i dalje ne uobičajeno. To što oko njene glave više nije bilo marame nije otvorilo ništa novo u našem odnosu. Nismo se rukovali, niti zagrlili, nije da sam osjetio potrebu za tim, nego naprosto sam primijetio razliku u odnosu na druge osobe koje me svakodnevno okružuju i koje povremeno su i pretjerano fizički prisne prema meni. Razgovor je taj koji je istinski bio slobodniji, slušala je moje planove i ideje, uspjehe i želje, a mene je fascinirao novi grad i novi posao koji je ona obavljala. Pristajao joj je, onoj koju sam do tada znao te onoj koju sam tada sreo. Kao i uvijek naš susret priveli smo kraju blagom filozofskom raspravom, koja je nadomjestila pojašnjenje njene promjene.

De Beauvoirovski i Sarteovski raspredali smo skupa kako čovjek, svaki za sebe izabire, i da izbor je jedino validno i valjano djelovanje. Ipak, svakim izborom mi ne biramo samo sebe… nego cijeli jedan novi beskraj, biramo svijet, koji jeste dio nas i koji nije, koji smo mogli ali nećemo biti i koji nikada nismo ni mogli ni željeli. Beskraj mogućnosti se jednim aktom transformira u beskraj novih opcija…

*

Nastavi čitanje ovdje => Sarajevski San: Dva beskraja (dio drugi)