Sarajevski San: Dva beskraja (dio drugi)

Cesta glatko klizi ispred nas, a Eminim glas me upoznaje s njenom prošlosti, njenim toksičnim vezama, njenom sukobu sa sobom i njenom raspetljavanju misli i kose ispod vela vlastite obmane. Priča mi o djetinjstvu na selu, u poljima jagoda, koje je svojim malim rukama zalijevala svakoga jutra a potom brala u kanticu one koje su dostigle najrumeniju nijansu crvene. Spominje Oblaka, njeno janje za čiju sudbinu nakon tog jednog ljeta na selu ona baš i nije sigurna… priča o majci i izgubljenom ocu, tvrdoglavom patrijarhalnom djedu i baki koja je još upornija i opasnija od njega… A ja slušam pomno, otkrivam nove dimenzije njenoga bića, za koje želim vjerovati da mnogi nisu čuli i znali… Sve ovo zbog samo jednog susreta prije ne tako davno vremenski, dok životima proživljenim u međuvremenu prošlo je zasigurno barem dobar dio jednoga beskraja mogućnosti i ostvarenosti…

*

Mjesec je srpanj i iz vrelog Hercegovačkog krša probija spokoj i smiraj. Tajne sklada i smisla postojanja uvile su se u niti egzistencije kasabe u kojoj sam se našao čistom igrom sudbe. Dok mi Vanja pokazuje moj smještaj u staroj Bosanskoj kući i dok pravim prve korake bosim stopalima po starim ćilimima te smještam ono malo moje garderobe u smaragdno zelenu seharu od bukova drveta znam da me tu u Dizdar-kasabi očekuje nešto veličanstveno.

Po prvi put u tko zna koliko dugo osjećam se prizemljeno i u skladu sa svim što me okružuje. Nemam želja ili potreba, samo blage duševne pozive, da razgovaram s onima koji ispod kamena spavaju, da sjedim u društvu onih koji živote ispisuju i zbiraju te predaju ih svijetu na odražavanje i sučeljavanje. U bistrome umu bez poriva, moj duh mi govori da bi baš večeras i baš tu trebao pozvati nju. Šaljem joj poruku, Emina, priđi iz Šantićgrada u Dizdar-kasabu…

Ona dolazi. Podjednako impulzivno kako sam to učinio ja prethodnoga puta. Dok jedan mio pripovjedač smirenim glasom ispovijeda završne retke svoga životnog bluesa moje oči primjećuju njenu pojavu. Prilazim i u njenim očima uočavam isti smiraj koji u tom trenu vlada mnome. Ovoga puta ja sam taj koji postavlja, ono naše, temeljno pitanje. Gdje si i gdje se vidiš kroz godinu dana. Njeni odgovori su nesigurni ali iskreni, ona je napravila prvi korak ka promjeni, ka nečemu novome, a strah je normalan. Ponovno je odabrala neki novi beskraj mogućnosti… ali ovoga puta njen beskraj se doima i zvuči dosta slično onom mojem. Ipak oprezno to skrivam, jer me strah prepustiti se u potpunosti istini. Negdje duboko u mislima mi odzvanjaju glasovi da je njena pozornost, kao bilo koja nasumična pozornost nekoga jedina stvar koja mi treba u tome trenu i da sam je upravo zbog toga zvao. Zloduha naravi smjenjujem temporalnim Zeitgeistom osjećaja, ugodnosti postojanja i prirodnosti našeg društva.

Pripovjedača na pozornici zamjenjuju glazbenici, elektro-etno-dance-sevdah sastav koji odlučuje otvoriti noć skladbom “Kiša”. I dok žice i tipke njihovih instrumenata glatko se pokreću, vedro noćno nebo kreću obuzimati oblaci. Kapi milosti kreću se spuštati na zemlju, ugodno, bez žurbe. Kapi dovoljno hladne da ublaže sparinu, dovoljno tople da zadrže čovjeka tu gdje jeste. Emina i ja ustajemo i krećemo prema pozornici. Zvuci i boje, ljudi i sjene, mame nas da skinemo veo racia i prepustimo se plesu. Dok se nezgrapno pokušavam kretati priznajem joj da nikada se nisam osjećao sigurnim plesati, pa to nisam ni pokušavao. Ona me tješi govoreći da ni njoj koncepcija pokreta uz glazbu nije poznata. Ipak nekako stapamo se sa svim oko nas, krećemo osjećati atmosferu i pravimo prve skladne korake jedno naspram drugoga… i tako sve dok zvuci s pozornice dopiru… a onda srdačni pogled ka zvjezdanom nebu i obećanje da ponovno ćemo se sresti…

I susrećemo se bez nekog sklada, reda ili pravila… U nasumičnom Sarajevskom parku, na jutarnjem pikniku… U cvjećarni dok pred njenim očima probirem i sparujem cvjetove koji najbolje karakterno pristaju njoj dok opet opisuju mene, autora buketa… u tamnom zabačenom kafeu gdje u miru možemo sjediti i raditi na svojim projektima dok nas nitko drugi ne ometa… na vrhu stijene s koje na suprotnu stranu se trebamo baciti… na kamenim ostatcima mosta koji simbolizira Šantićgrad i drugdje… jer između nas je oduvijek tako…

*

Putovanje i razgovor u noći s Eminom se nastavlja, a mojim mislima počinje kružiti crna sudbina Alberta Camusa, književnika koji je živio punim plućima, odvažno i besprijekorno donoseći odluku za odlukom, oblikujući i gradeći svoju sudbu. Tako se Camus jedne noći odlučio uskočiti u vozilo s nekim od najmilijih mu lica intelektualne scene u Francuskoj u tom trenutku i odvažiti se na putovanje ka jugu zemlje. Bilo je to putovanje s kojeg se nikada nije vratio.  Šta sa sobom nosi kraj naše vožnje noćas nije ni bitno jer Emina i ja, dva smo paradoksalna beskraja koja jedan nasuprot drugog opstoje a trenutci naših susreta, koliko god bili rijetki i nasumični, znam da su dragocjeni te iskreno odabrani.