Sarajevski San: Bojler

Prije koju sedmicu, u povratku iz grada nakon nekog napola uzavrelog i propalog izlaska, prođoh kroz uličicu između Vijećnice i Čaršije. U sokaku koji inače mi u životu ni po čemu nije bio poseban, te noći sam po prvi put primijetio nespretno ispisan “grafit”  na jednom od pijačnih boksova. Natpis, koji je ispred mene osvanulo te noći mogao je tu stajati godinama a da ga ne primijetim, jer mi možda nije bilo suđeno. Mada taj švrakopis, siguran sam, nisam prije vidio, tekst koji je stajao ispred mene zvučao mi je veoma poznato:

Draga Re, želim ti ugodan let! Obečajem ti

da ću popraviti bojler prije neg se vratiš kući…

Voli te tvoj Veli

Na prvu sam bio uvjeren da je u pitanju imitacija, nešto preuzeto iz neke knjige ili filma, ispisano, namjerno nespretno na javnoj površini i to je to. Ipak u komercijali, te noći, nikako se nisam mogao sjetiti od kud mi je to poznato. Nije Lana B., kod nje u Zecu dečko je Majkl… nema teorije da je Daco u Svjetlu i Tami, njegova narav je daleko od toga da popravi bojler zbog neke tamo ženske… Nije Remi al bi ipak moglo biti da je ovo sve u mojoj glavi…

Volio bih reći da sam povratkom u stan zaboravio cijelu situaciju te da je bilo u pitanju kratkotrajno kasno noćno dumanje na putu kući. Ipak, šejtan mi nije dao mira pa su Re i Veli u narednim danima postali moja nova okupacija. U jednom trenutku uvjerio sam sebe da sam vidio njihove figure kako se kreću, lagano plešu, po garsonijeri premaloj za jednu a kamo li dvije osobe. U mislima sam ih vidio kako u kuhinji, kao u romantičnim filmovima, zajedno “iz temelja“ prave špagete bolonjeze. Imao sam jasnu sliku kako na balkonu on pije kafu, i čita Dostojevskog, dok ona puši i gleda na pijacu gdje se sad nalazi ono crnilo spreja, koje je mene obuzelo i natjeralo na ovu potjeru.

Nije mi bilo jasno od kud mi to sve i zašto u mojim sjećanjima lica ovo dvoje nisu jasna. Prošlo je gotovo sedam dana od mog prvog susreta s natpisom, kojem sam se vratio bar još tri-četiri puta, poput detektiva, pozorno pokušavajući da pronađem bilo kakav trag koji bi mi razjasnio ovaj slučaj. Kako na „mjestu zločina“ nisam ništa otkrio, ponovno sam krenuo listati i nanovo čitati odlomke iz onih knjiga i magazina u kojima sam mislio da se nalaze dvojac sa „grafita“. Uzaludno. Utvrdio sam da ih sigurno nisam vidio u filmu, ili u kazalištu jer bih se do sada sjetio, njihova lica ne bi bila one mutne i nejasne crte u mojoj memoriji.

Pokušao sam tražiti i po tekstovima raznih pjesama ali na kraju sam shvatio da je muzika previše široko i apstraktno područje da izvedem potjeru za dvojcem iz sjena sjećanja…  I tako desete noći istrage, podsmjehujući se sam sebi, pustio sam od Jinx-a „Na čemu si ti“. Bio sam siguran da je to to, da nikada neću otkriti tko stoji iza onog natpisa i kao u klišeiziranom Noir filmu, krenuo sam se baviti nečim drugim. Dok sam spremao večeru sudbina je odlučila da uplete svoje prste te nakon što je Yaya otpjevala svoje, sa zvučnika do mene su dospjele melodije koje su napokon probudila sjećanje.

*

Bila je 2017. godina, rano ljeto, u Korner Pub-u, koji će se nedugo nakon toga zatvoriti, sa zvučnika je treštao melodični Treblebass od Svadbasa, onaj isti koji je prizvao ovo sjećanje tri godine kasnije. Bilo je kasno, Amel i Ajša već su planirali razlaz a meni se ostajalo još tu. Uspio sam kupiti par minuta njihovog vremena odlaskom do toaleta, nakon čega sam kao trebao smisliti novi način kako da ih zadržim. I taman tu u prolazu kod WC-a, za jednim od stolova ugledao sam Renatu i Veleta. Bio je to neobičan prizor, vidjeti dvoje ljudi koje poznajem iz dvije skroz različite faze mog života kako sjede zajedno. Re je bila jedan od rijetkih kaotičnih dejtova u mojem životu koji nisu odveli nigdje drugdje no u krevet i nerazjašnjivu tišinu narednoga jutra. Velić sa druge strane je bio jedno od onih prominentnih mladih prezimena kreativne scene našeg grada, s kojim sam imao priliku u par navrata raditi. Mislio sam da je to dečko koji je imao najviše potencijala da nešto veliko snimi, bio je onaj za kojeg se u raji vjerovalo da će sigurno da uspije u životu, čim namakne koju marku za svoje projekte. Elem, Vele Car!

Te noći, situacija se doimala drugačije, on mrtav pijan kao gmaz, pokušava da njoj nešto objasni, ona staložena, primjerena i elegantna, vidno zabrinuta kako će s njim izdurati. I ja, kojem se ostaje baš u tom pubu. U tome svemu ne sjećam se kako sam završio za njihovim stolom, kako sam se oprostio od prijatelja s kojima sam došao, koliko dugo smo sjedili tu ili šta smo razgovarali. Ne sjećam se puta kojim smo prošli do njihove garsonijere u zgradi koja je gledala na onu pijacu između Vijećnice i Čaršije. Ono što mi je ostalo u sjećanju je…

Re otključava stan, dok se Vele pušta od mene, jedva pri svijesti. On se pokušava ponašati šarmantno i opušteno, biti prijatelj, domaćin, kreativni genije u svom domu, mada ga san i gravitacija prizivaju k sebi jer je pod dejstvom tko zna čega sve. Kroz šalu, ona se pravi da pleše s njim te ga spušta na prljavi madrac, jedini komad namještaja izvaljen nasred sobe koja je istovremeno hodnik cipelar, dnevni boravak i spavaća soba.

Stojim na vratima i imam želju da se brzinski pozdravim s njom i krenem svojim putem. Nemam želju zadirati u njihovu intimu, gurati se u četiri zida u koje jedva stane dvoje, a kamo li treća osoba. Renata me poziva unutra, ne iz pristojnosti, neko iskreno i zahvalno, a na moje izmotavanje blago se ljuti i insistira da uđem na kafu. Posustajem. Prihvaćam.

Dok se ona spretno poput mačke kreće između gomile knjiga, ploča i nasumičnog smeča po podu, prema kuhinji, ja se svake sekunde sapličem o nešto. Kroz šapat je pitam jel ok da izađem na balkon na zrak, dok u sebi pokušavam prikriti blago gnušanje zbog mirisa vlage koji dominira prostorom. Ona, sa štednjaka uklanja šerpu uljepljenu jeftinim kupovnim špagetima u kečapu i pristavlja nam kafu.

Sjedam na balkonu i dalje u blagoj nelagodi zbog te jedne noći o kojoj Re i ja nikada nismo razgovarali. Primjećujem na podu neki roman, uzimam ga i pravim se da ga zainteresirano listam dok ona iznosi kafu. Potom pali cigaretu i dok gleda preko pijačnih boksova krećemo razgovarati. Ne o toj jednoj našoj noći nego o mojim planovima da napustim zemlju, o tome kako se ona smirila od kad je upoznala Velija, kako su sretni, kako sada studira rusku književnost…

Dok mi govori da njoj ne smeta ni taj mali stan, ni smrad Miljacke koji odiše svake noći tu na balkonu, ni to što je kupaonica odmah do kuhinje, spojena na jedan bojler koji ne radi, ja joj vjerujem. Njoj je preslatko to što, da bi se ona i Veli okupali, moraju ugrijati vode u jednoj  šerpi a drugu napuniti hladnom. I onda šerpe nositi u kupaonicu gdje poljevaju jedno drugo iz lončića, prvo zamahom vrele, potom zamahom hladne vode. Ona je svjesna da je sve to ništa drugo do ljubavi prema njemu, a meni postaje jasno da nemam nikakve brige da će se nešto desiti među nama.

Razgovaramo dugo u noć, ne petljamo po onom što je bilo, radujemo se onome što jeste i što tek dolazi. Na rastanku mi daje komadić papira na kojem se nalaze njen i Velijev kućni broj, da se vidimo još koji put dok nisam otišao iz Sarajeva. Nikada se više nakon toga nismo sreli. Papir sa brojem telefona sam narednog jutra ubacio u laticu sa gomilom drugih vizitki da skuplja prašinu i nada se da ću mu se jednoga dana vratiti…

*

Prošlo je četrnaesti dana od susreta sa Veletovim izlivom ljubavi ka Re na pijačnom boksu, kada sam odlučio da ih nazovem. Imao sam u glavi i super glupu foru koju sam već neko vrijeme želio isprobati, tako da se sve fino posložilo za poziva. U latici sa gomilom vizitki, bez problema sam pronašao komadić papira koji je ona, iz nekog razloga, potpisala samo njegovim punim imenom i prezimenom.

Okrenuo sam broj. Telefon je dugo zvonio, bez odgovora. Bio sam već spreman da prekinem, i priznam sebi da ovoj priči nije suđeno da dobije kraj, kad se začulo iznenadno sramežljivo „Halo“. Prije nego sam uspio identifikovati glas brzo sam izvalio svoj nepromišljeni fazon:

  • Halo, selam, ovdje majstor Ibro. Ovaj, ja bi došo akobogda sutra da pogledam taj bojler što ne fercera, ako može he-he?

Sa druge strane linije, djevojka, mlađeg, nesigurnog glasa, ni nalik onom koji je Re imala, zbunjeno mi je odgovorila:

  • Majstore halali ti si tu nešto fulo, kod nas bojler odlično radi. Selam i allahmanet.

a zatim prekinula vezu.