L’argent: Od krivotvorene novčanice do smrti čovječnosti

“Krenulo je od krivotvorene novčanice, preko ubistva čovjeka, do miliona povrijeđenih ljudi širom nacije”, izjavio je P. J. Hilly, stanovnik četvrti u kojoj se prošlog mjeseca dogodila jeziva, sramotna smrt Georgea Floyda, za USA Today. Teško je shvatiti i izraziti kako smo došli do ovoga: kao da je običan život postao hiperfikcionalan, kao da se spojio se sa onim što doživljavamo (samo) kao umjetnost. U ovom slučaju, normalno, koje Hilly izražava, oponaša posljednji, 13. igrani rad Roberta Bressona, film „Novac“ (L’argent), zasnovan na priči Lava Tolstoja „Lažna novčanica“ – koji do zadnjeg detalja odražava goruća pitanja današnjeg društva.

U predstavi hiperfikcijske poetske ironije, u sudbonosnoj 8. minuti i 46. sekundi filma, Yvon, obični pripadnik niže radničke klase, optužen je za korištenje krivotvorene novčanice u restoranu. Ovaj događaj postavlja pozornicu za uništavanje poznatog i otvara svijet bespoštednog na filmu. Ono što počinje kao jednostavan nesporazum, u Bressonovu svijetu putem pohlepe, laži i vjere za pravdom eskalira rađanjem zla, a kad se zlo jednom rodi, nema povratka nazad.

Refleksije i ritam

Režija u L’argentu je minimalistička, Bressonov fokus je na blagim i rijetkim pokretima kamere, dugim kadrovima i kompozicijama koje izoštravaju kontrast između lika i okoline. Otuđenje pojedinca očito igra značajnu ulogu u vizualnom jeziku filma i to se besprijekorno prevodi u samu priču. Da bi duh društva prikazao što je tačnije moguće, redatelj se oslanja na srednje kao i krupne planove te sirovu snagu amatera glumaca, ljudi koji ranije nisu bili pred kamerom i koji nisu tražili nove uloge nakon ovog rada. Njihovi pokreti, reakcije i postupci mogu se činiti neodlučnim, ali upravo na to režiser cilja. Frustracija i farsa upadaju u oči i nas, gledatelje, stavljaju u stanje ‘nečasnog uma’ koji stoji iza uobičajenih društvenih interakcija. Zaštitni znak Bressonove režije, njegov ritam, koji se u njegovim prethodnim djelima koristio doslovno samo u domenu zvuka, ovaj put doživljava transformaciju. Refleksije i ponavljanja u ovom filmu su elementi koji imaju ulogu izgraditi ritam i gurati ga prema naprijed.

Ponavljanje lokacija i krajolika pomažu u izgradnji ritma. Svaki povratak u fotografsku trgovinu u filmu donosi malu promjenu moralnog stanja likova koji su njeni vlasnici. Scena u kojoj zatvorski kombi dovozi nove osuđenike, a koja se ponavlja dva puta u filmu, daje nam priliku da razmislimo o moralu i vjeri onih koji su dovedeni. U ponavljanju poznatih lokacija i slika na filmu možemo vidjeti kako optuženi Yvon, gledajući ono poznato, u različitim fazama njegovog moralnog puta, percipira kao normativno / pogrešno ponašanje. Upravo ovaj aspekt je ključni element pomalo složenog i skrivenog značenja ovog filma.

S druge strane, refleksije imaju ulogu katalizatora, one guraju ritam filma. Svaki put kada se u filmu vide reflektirajuće površine, svijet se urušava za likove koji se nalaze u njihovoj blizini. Dok likovi čine svakodnevne radnje vezane za takve površine, očito je da se premišljaju, da razmišljaju o onome što će učiniti ili što su učinili. Od ona dva okvira za sliku na početku filma, do ogledala, prozora i vrata u završnom prizoru, reflektirajuće površine služe da bi likovi zastali na tren i postavili sebi pitanje da li su njihova djela dobra ili loša te ko od njih ima koristi.

Novac kao klaonica društva

Vizuelni jezik „Novca“, prepun simbola, omogućava redatelju da se što više približi središnjoj temi filma, a to je novac iz samoga naslova. Novac je nevidljivi glavni junak filma, a toliko je velik i relevantan da se praktički svi ostali likovi osim Yvona mogu vidjeti kao beznadežni pijuni u igri diktiranoj novcem. Radnje i reakcije ovih likova  predstavljaju društvo u padu, opći pomak ka materijalizmu i dekadenciji vrijednosti, ali činjenica da su te radnje i likovi jednostavni, svakodnevni, gotovo da isključuje mogućnost ozbiljne rasprave: suviše jasno ih vidimo i prepoznajemo u našoj okolini.

Ono što je vrijedi spomenuti je snaga redateljskog stava i vjera u  umjetničku važnost ovog filma. To se najbolje može shvatiti ukoliko se prisjetimo da je Bresson proveo gotovo osam godina pokušavajući financirati Novac, i da je morao praviti kompromise u svojoj kreativnoj slobodi da bi ga dovršio. Iako je uspio osvojiti nagradu za najboljeg redatelja na filmskom festivalu u Cannesu (koju je dijelio sa Andrejem Tarkovskim i njegovim filmom „Nostalgija“), film je dobio negativne kritike, te nije bio dobro prihvaćen među publikom. Bresson nakon „Novca“ više nije uspio financirati niti jedan svoj film.

Ono što je Bresson predstavio kroz emocije i priču u Novcu danas za nas je postalo hiperfikcijska stvarnost. Stvarnost u kojoj su ljudi žrtva diskriminacije zbog finansijskog statusa, u kojoj da bivaju sve više isključeni zbog svog rasnog, seksualnog, vjerskog ili bilo kojeg drugog identiteta, a zaštitnike pravde, istine i slobode procesuiramo i kažnjavamo. Naše trenutno ‘društveno normalno’ mora se promijeniti. Zbog toga je sada važnije nego ikad gledati „Novac“, jer nas ponavljanja i refleksije našeg svijeta na filmskom platnu možda mogu natjerati da razmišljamo dublje o viđenome, ali i da počnemo reagirati i djelovati.