Otac: Realistični prikaz patnje jugoistočnih Europljana?

Starija seoska žena, na rubu živaca, povlači svoju djecu – djevojčicu od oko devet godina i dječaka od oko dvanaest godina – za sobom u staru tvornicu. Stojeći na ulazu, počinje vikati na prisutne radnike i upravu. Prijeti da će, ako odmah ne plate zaostale plaće njenom suprugu, politi sebe i djecu benzinom i zapaliti ih. Muk nezainteresiranosti na trenutak odjekuje zrakom a potom žena počinje posipati benzinom djecu, koja pokušavaju izmaći surovu sudbinu. Zatim, na vrhuncu očaja, proljeva ostatak flaše na sebe i pali vatru. Šokantno mračna scena filma „Otac“, najnovijeg djela srpskog redatelja Srđana Golubovića – poznatog po filmovima „Apsolutnih 100“ i „Krugovi – svojim surovim realizmom budi mučninu i bijes te predstavlja uvod u crnu društveno-političku priču zasnovanu na istinitim događajima u Srbiji.

Pogled u stvarne probleme prosječnog jugoistočnog Europljana

Nakon incidenta u tvornici, film nas upoznaje s protagonistom Nikolom-kojeg tumači Goran Bogdan u vjerojatno najtežoj ulozi u karijeri. Nikolina supruga smještena je u bolnicu, a djecu je odvela socijalna služba. Kako bi ih vratio, otac mora osigurati osnovne životne uvjete za svoju obitelj prije dolaska odbora koji bi trebao procijeniti mogućnost skrbništva.

Kada procjena postaje farsa, te Nikola, prema njihovoj presudi, ne može brinuti o djeci nadničenjem – koje mu je osnovni izvor prihoda od kako je izgubio posao u masovnom valu otpuštanja u tvornici – a primitivci s lokalne vlasti mu ne dozvoljavaju da vidi djecu, on odlučuje pješačiti 300 kilometara od svog sela do Beograda, gdje namjerava lično žaliti na presudu nadležnom ministru.

Mnogo je toga što Golubović uspijeva ukomponirati u svoj film. Na površinu, u pitanju je, naravno, još jedna ex jugoslavenska drama o lucidnom ponoru birokracije, potlačenom državnom službeniku te disfunkcionalnom sustavu, kako u društvenoj, tako i u političkoj sferi života.

Što razlikuje film „Otac“ od drugih sličnih djela iz regiona?

Ipak, postoji nešto što film „Otac“ izdvaja iz niza sličnih djela. S jedne strane  redatelj Golubović s mnogo pažnje gradi svijet svog filma, realistično postavljajući glavni konflikt,  dijaloški i kroz glumu. Sama reprezentacija neskrivene korumpiranost birokrata nikada ne prelazi barijeru karikaturalnosti ili beznadežnog bespotrebnog očaja, odmjerena je i utemeljena, što je istinski rijetkost za vidjeti. S druge strane, redatelj uspijeva ne utapati gledatelje bezrazložnim crnilom i beznađem time što implementira apsurdno uzvišenu empatiju drugih, moralno labilnih karaktera, prema protagonisti.

Većina likova oko Nikole ima sivo / crni moralni skup vrijednosti te poslova kojima se bavi, zbog čega se Nikolove interakcije s njima čine intenzivnim, ali još uvijek vrlo zanimljivim dok se otkrivaju. Vjerojatno najbolji primjer ovih likova / situacija je trenutak kad Nikola upozna švercera migranata, koji s jedne strane uzima veliki novac i zavarava ljude kojima je potrebna pomoć, dok se s druge strane za Nikolovu sudbinu tu je da ponudi besplatan prijevoz i eventualno malo veću pomoć ako bude potrebno. Slične scene se događaju kasnije s vladinim rukovodiocima, kako beogradskim upravnikom iz ministarstva, tako i lokalnom socijalnom radnicom koja je bila jedna od onih s procjene skrbništva koji su izrekli oštru presudu protiv Nikole.

U stvarnom slučaju, kao i u filmu, medijska slika i vidljivost igraju značajnu ulogu, gdje iz malih lokalnih novina, preko jedne zainteresirane TV ekipe, slučaj ubrzo postaje medijski praćen, što poziva na samostalno djelovanje građana, čega se vlasti, naravno, plaše. Ipak, upravo ti koji su u položaju moći u filmu odlično razumiju ulogu pozitivne medijske slike, pa filmu posvećuje vrijeme da prikaže i ovaj oblik interakcije; Opresivni državnik koji ima dozu empatije, djeluje vrlo prema Nikoli, sa  najboljim vlastitim interesom, naravno.

Mentalitet – najveća prepreka napretku zajednice?

Kad bi se izdvojio jedan segment filma koji je utjecajniji od ostalih, to bi sigurno bio kraj u kojem    nakon teškog i mukotrpnog putovanja, redatelj Golubović protagonistu ne daje trenutak blaženstva ili sklada, već radije zadaje mu posljednji siloviti udarac, izlažući Nikolu još jednom sramno trulom slučaju iz društva koje ga okružuje.

Sve u svemu, „Otac“ je snažna društvena drama koja prikazuje raspadajuće društvo jugoistočne Europe koje počinje živjeti samo od suhe empatije prema drugima i nada se boljem sutra. Do sada najsloženiji Golubovićev film mogao bi se, svakako, gledati kao europeizirana verzija Wendersovog legendarnog djela „Pariz, Teksas“ s mučnim znanjem da ono što se prikazuje je hiperrealistična životna situacija iz regije na rubu Europe.