Pronađeni sevdah: Tačka

Modri kamin ponovno je širio toplotu. Gutao je sa sobom svako usrano slovo koje sam napisao u proteklih godinu dana. Novi grad, novi početak opet su iznevjerili. Zujanje u ušima je jačalo, košmar emocija u čelu i grudima rasturali su bilo. Kada izoliranost u šumi kraj jezera i izloženost centru kreativnog svijeta nisu urodili plodom, šta mi je još ostalo?

*

Učinilo mi se kao savršena ideja… Šta je moglo da pođe po zlu, pozvati apsolutnog stranca da živi sa mnom. Lagao sam sebi da nije baš toliko stran, mislim ipak smo se putem Instagrama čuli u nekoliko navrata i u premda duplo toliko navrata on mi je naletio u snovima… Što je učinjeno, učinjeno je!, sjedio sam na željezničkom kolodvoru i čekao da se pojavi Emanuelov vlak iz Bordouea.

*

Danas kupujem san o sretnoj porodici. Mladoj partnerki, krem tamnije puti, šarmantnog osmjeha i jednostavnog stila i njenoj kćerki koja mene zove ocem te Berlinu, gradu u kojem smo sretni. Ona kao fotografkinja i model, istovremeno, ja kao pisac koji počinje dan u pet ujutro kako bi mogao ubrati koji sat kreativnog rada prije nego probudi svoje dvije mezimice doručkom i kafom na balkonu male garsonijere koju smo ispunili uz svega nekoliko biljki, tuce knjiga, dvije gajbe odjeće te beskrajno mnogo ljubavi. Vidim nas kako zajedno idemo na pijacu u kupovinu, vozimo se U-bahnom do centra kako bi završili šaku dnevne birokracije ili kakvog side-posla koji ne može da čeka. I dok se vozimo, ja djevojčici u floralnoj haljini i martinkama veličine 28 čitam neku od njenih omiljenih bajki, dok njena majka na svojoj kameri utiskuje u sjećanje momente svih tih užurbanih divljih duša grada koji pretenciozno evoluira svake minute. Nakon obavljenog posla zgrabit ćemo kebab ili falafel u jednom od naših omiljenih fast-foodova, šetati gradom i dogovarati šta sve želimo vidjeti na nekom egzotičnom mjestu na koje odlazimo za deset dana. Zvuk novog emaila prekida moje sanjarenje. Napuštam Instagram i vraćam se u stvarnost, gdje urednici čekaju još minimalno tri vijesti do kraja radnog vremena

*

Annes je stajao ispred mene i čitao bilješke o Okuyucu-u.
-Tvoji cimeri su homoseksualci?: bilo je njegovo prvo pitanje…
– Ne, naprosto sam ih morao oblikovati da su neprepoznatljivi… mada koliko su dobri jarani nekad su sumnjivi..
– A zašto si karaktera svog imena upetljao s tim nekim tamo Emanuelom, kojeg sad od jednom želiš da je Njemica koja ima dijete?
– Trčanje ka nečemu suprotnom od onoga što je imao. Cijela stvar sa Yanxi, koja je jasna u prve dvije trećine ovoga morala je da nestane, nekako da se premaši
– Pa si odlučio to riješiti uz još homoeroticizma, i miješanje njenog imena?
– Znaš da je ovo sve bilo samo skica, nabacivanje ideja… Poenta su emigranti, izgubljena ljubav, pisanje! Uz malo rada svi ti karakteri će dobiti novi oblik, novo značenje oni će imati smisla
– OK, hajde da kažem da ja to sve kontam, ali zašto si sebe rascijepio na tri dijela?
– Misliš da je vrijeme da i to otkrijemo u pisanju?
– Čuj ako netko ovo čita i dalje, svjestan je da je sranje ali eto zabavlja se, i neće ga nimalo iznenaditi da si ti i Okuyucu i Arman i Annes
– Malo bi bila monotona konverzacija da smo dva Armana u ovom momentu zar ne?
– I šta nam je onda činiti?
– A da priznamo da je ovo sve bilo promašaj… Da smo pokušali u zadnje dvije ipol godine ispoljiti svoje emocije i sve što smo prolazili…
– Dobro nije vazda, često smo prokrastinirali, nerijetko potiskivali sve u dubinu…
– I evo nas u tački u kojoj imamo gomilu beskorisnog materijala
– Hajde evo ja ću biti glas razuma, došlo vrijeme da se zatvori ovo poglavlje života i ide dalje?
– Gdje?
– Ne znamo i nije ni bitno… Ovo se naprosto ne može nastaviti. Nije zdravo.
– Jesmo li šta naučili?
– Nije ni bitno, jer tek kada stavimo tačku na kraju ove rečenice, učenje počinje.