Pronađeni sevdah: Čefur

Cat je sjedio pod Okuyucu-ovim nogama sve vrijeme dok je on pisao. Bio mu je podrška, koju je sada trebao više nego ikada. Sada, napokon slobodan i iznova inspiriran za pisanje, sada kada je u miru koji mu se pokušava oduzeti… Baš sada misli su krenule da mu lutaju. Nije mogao izbaciti iz svoje glave incident koji je doživio prije svega nekoliko dana. „Čefuru! Idi baci se s mosta!“ povikao je prosjak kada je prošao kraj njega. U tom trenutku nastavio je svoj hod, pognute glave daleko izgubljen u mislima, jer je pokušavao prisjetiti se šta je sanjao prethodne noći. Ipak, kasnije, kada se vratio u atelje, zanimalo ga je šta je to što mu je bilo upućeno… I od trenutka kada je otkrio tu prljavu riječ koja gotovo jedno stoljeće kažnjava druge i drugačije nije se više osjećao toliko sigurno i mirno… Nije više osjećao jednaku lakoću bivanja tu gdje je ali je nastavljao… jer su Armanovi spisi i dalje bili tu ispred njega. Sumanuto je prelazio preko njih i upijao život drugoga, život onoga na kojeg se možda isto tako kao i na njega uzvikivalo pogrdno, samo zato što… je možda bio drugačiji…

*

Nevoljko čekajući u redu, odlučio sam segregirati se od drugih čefura, te se obratio službenici s informacijama, pompozno, europski, na engleskom jeziku: Zašto je gužva tako velika? Zar zaista svi ovi ljudi čekaju samo prijavu nove adrese? Moj „uzvišeni intelekt“ i čvrsti stav, očito su joj se doimali prvosvjetskim stoga me je pozvala bliže i tiho, ispod glasa, kako ostali ne bi mogli čuti uputila na suprotnu stranu zgrade. Tri puta manji red, bez osoba iz trećeg svijeta. Savršeno ogavno.

*

Direktno ispod zgrade nalazio se mali kafe, ne tako davno prekurisan iz fast fooda koji je nosio ime Hood. Očito nedovoljno kvartovski cijenama i kvalitetom, lokal je propao samo kako bi se iz njega nakon dvije sedmice pojavilo ono što svaki centar grada treba. Još jedan kafe u kojem služe prefinjenu kafu u lijepim nesvakidašnjim šoljicama po suludim cijenama. Prvi put kada sam ušao lokal je još uvijek vonjao mirisom ustajalog pomfrita iz friteze i mesnog roštilja… Nisam siguran da li je vremenom aroma kafe zamijenila smrad brze hrane ili se moj nos naprosto navikao na disproporcionalne mirise hrane i pića ali mali lokal imena Satan-tango ubrzo je postao moje omiljeno mjesto za jutarnje doziranje crnim otrovom i večernje druženje s onom šakom ljudi koje sam znao.

*

Kako to da tražiš posao u kafiću… pored ovako impresivnog CV-a? Nakon svega što si postigao? Odlučio sam biti krajnje iskren, i priznati, situacija je itekako teška, novi grad, nova sredina, novi troškovi, novoga života… nisam se sramio, no ipak, i dalje, ona to nije do kraja željela razumjeti. Čuj, bit ću iskrena, imam veliku brigu oko tebe, strah me, da naprosto nakon mjesec dana ti ne dosadi i da odeš, ili opet, da ti se ne dopadne toliko da se odlučiš toliko zadržati da krene štetiti tvojoj karijeri…

*

Agnes je svojim slabim glasom i dalje punim umjetničkog zanosa objašnjavala svoja djela u trenutku kada mi je došla Emanuelova poruka. Hey, da li si čitao „On earth we’re briefly Georgeus“ od Ocean Vounga? Mada je bio stranac s kojim sam se svega nekoliko puta čuo putem Instagrama, zaustavio sam film kako bih mu odgovorio.

– Ne, zašto? Otipkao sam razmišljajući da možda knjiga nema neke veze s njegovim preseljenjem iz Amsterdama ovdje.

– Jer je predivna…
– Je li sve ok?
– Da, samo sam se istinski pronašao u ovoj… Ne pamtim kada mi se posljednji put to desilo?
– WOW, sjajno. Imao sam nedavno slično iskustvo! Nego, o čemu je knjiga?

Zatišje od nekoliko minuta, krenuo sam da brinem da možda nisam šta pogrešno rekao, ili možda trebao otkriti ime knjige koja je meni draga…

– Ova je.. hmmm… pismo sina majci koja ne može da čita…Knjiga tematski zbraja događaja vezane za njegovo Vijetnamsko odrastanje te suočavanje s teškom stvarnosti američkog sna kojeg ne može da dostigne. U kojoj si se knjizi ti pronašao?

Da li on to meni nešto želi da kaže ovom porukom? Nisam imao muda da ga pitam, stoga sam samo otipkao:

– Moja mačka Jugoslavija od Pajtima Statovcija. Čitao si?
– Ne. Ali kada vidim sinopsis na Goodreads baš zvuči kao ti 😀
– …Samo što ja nisam Albanac niti gey…
– Nisam ni ja iz Vijetnama… niti želim američki san O:)
– Oh, vidim poentu… Bilo mi je neugodno pitati te kako se tačno pronalaziš… mislim ne poznajem te toliko dobro još uvijek…
– Nema problema 😉 Paaaaaaa kao što si mogao već vidjeti/pretpostaviti prema slikama (na kojima sam ti toliko cool), došao sam iz jedne daleko istočne zemlje u Europu ostvariti svoj „Europski san“ 😛
– Smije li se znati koje zemlje? Pod „Europski san“ misliš, raditi kao profesor prirodnih znanosti od 9 do 5 a potom uživati u slobodama koje nisu nikome zanimljive?
– Naravno da se smije znati 😀 Samo je zabavnije ako sam probaš pogoditi 3:) I da, ganjam upravo taj „Europski san“.