Pronađeni sevdah: Snoviđenja

U atelje je najprije ušao Cat, siloviti i znatiželjni perzijaner. Razgledao je osvježeni, ispražnjeni atelje, te sudio o ukusu novoga vlasnika. Za njim su se javili Mehmood i Boris, reagirajući gotovo jednako kao njihov ljubimac. Okuyucu je spustio zdjelicu sa žitaricama u stranu, i ne znajući kako tačno da reagira na neočekivanu posjetu krenuo je polu opreznim korakom u susret dvojcu.

„Mali dar za useljenje“, izgovorio je Mehmood pružajući svježe ispečeni carotcake novom vlasniku ateljea, koji je u istom trenu zaključio da su gosti vjerojatno susjedi i još vjerojatnije par. Nije mu trebalo mnogo vremena da potvrdi to. Dok je Boris, uz mačka koji mu se petljao oko nogu, šetao ateljeom i gledao gadne nesavršenosti prostora u kojem se nalazi, njegov razgovorljivi partner je već ispovijedao njihovu priču…

Upoznali su se za vrijeme Borisovog služenja Američkim vojnim snagama u Iranu. Suludi Srbin spasio je njega, Pakistanca otpadnika od vjere i nacije, sačuvao ga od gladi i stigme te po povratku povukao natrag sa sobom u Europu… Vanjštinom polarne opozicije, kršni Slaven nasuprot sitnog tamnoputog kojeg je sudbina pogledala na izbjegličkom putu, mentalno su bili istinski jedno. Kako je jedan završio svoj govor, tako se drugi počinjao.

„Susjed, nećemo te ometati, ako ti šta treba mi smo odmah sprat ispod. Ako hoćeš izgletujem ti ove rupe u zidu i pritegnem česmu da ne curi…“ govorio je Boris kada je Okuyucu primjetio da se Cat poslužio žitaricama i mlijekom koje je on do prije nekoliko minuta doručkovao.

„Daj pusti čovjeka, vjerojatno mu se dopada u kakvom je stanju ovo mjesto, vidiš da je umjetnička duša. Inspirativan je prostor zar ne?“ odbrusio je Mehmood svom partneru, dajući vlasniku ateljea dobar povod da sazna nešto više o prostoru. Bez premišljanja je priznao da već neko vrijeme pokušava izgraditi karijeru kao spisatelj te da ga zanima tko je posjedovao ovaj prostor prije njega. Dnevnik nije želio spominjati…

Na žalost par se pogledao ne znajući šta da odgovori. Prethodni vlasnik bio je neki balkanac Arman, s kojim dvojac nije imao priliku toliko mnogo razgovarati. „Znaš kako srećo, taj se baš držao za sebe… Kada moj Boki koji mu je srodan i godinama i jezikom nije mogao s njim koju progovoriti, jasno ti je da nitko ne može. Došao je tu pisati i to je, koliko nas dvojica znamo, u tišini, uz neku laganu muziku i radio svaki dan. Do dana kada je izludio i umalo zapalio čitavu zgradu. Ali to nije bitno…“

Nekoliko sati nakon što je upoznao susjede, Okuyucu je i dalje presabirao njihove rečenice u glavi. Sada je još više želio znati tko je ta očajna duša koja je ovdje prije njega obitavala.. Da li je ova bilježnica zbirka odbaćenih ideja ili možda prvi nacrt romana.. Dnevnik? Osjetio je novi dašak inspiracije, trebalo mu je više ideja, više požude da nastavi svoje pisanje, stoga je uzeo Armanovu bilježnicu i nastavio je čitati…

*

Za Grke i ostale Istočnjake bilo je u to vrijeme kretanje na ratni pohod bez tumača snova jednako nemoguće, kao što bi to danas bilo bez izviđačkih letova. Kad je Aleksandar Veliki krenuo u svoj osvajački pohod, u njegovoj su se pratnji nalazili najpoznatiji tumači snova. Grad Tir, koji je tada još bio smješten na jednom otoku, pružao je kralju tako žestok otpor, da se bavio mišlju o odustajanju od njegove opsade. Tada je jedne noći usnio satira, koji kao da je plesao u trijumfu; kad je san ispričao svojim tumačima snova, dobio je objašnjenje da mu se njime najavljuje pobjeda nad gradom. Naredio je napad, i – zauzeo grad Tir

 Egzaktna znanost današnjice počela se u više navrata baviti snom, no uvijek samo s namjerom, da na njemu primijeni svoje fiziološke teorije. Naravno, liječnici su san smatrali ne-psihičkim činom, iskazivanjem somatskih podražaja u duševnom životu. 1878. godine Binz objašnjava san kao »tjelesni, u svim slučajevima beskoristan, a u mnogim slučajevima i bolestan proces, iznad kojeg se duša svijeta i besmrtnost nalaze onoliko visoko, koliko i plavkasti zrak iznad nekog pješčanog, biljem neobraslog tla u najdubljoj nizini.« Maury ga uspoređuje s nepovezanim trzajima pri grčenju motornih živaca, što je u suprotnosti s usklađenim pokretima normalnog čovjeka; jedna stara poredba dovodi sadržaj sna u odnos sa zvucima, koje bi proizvelo »deset prstiju nekog glazbeno neškolovanog čovjeka, dok prebire po tipkama glazbala«.

 Zapadanjem u san govorim vanjskom svijetu: »Ostavi me na miru, jer želim spavati«, dok dijete kaže obrnuto: »Ne idem još spavati, nisam umoran, hoću još nešto doživjeti.«

 Tko je Ema? Zašto u mojem snu ona sanja moju stvarnost? Trebao bih nazvati Yuki…