Pronađeni sevdah: Dolazak sna

Veliki prozori i drveni podovi, teški radni stol u boji trule višnje, zeleni izlizani kauč i modri kamin, koji nije za uporabu i gomila kojekakvog smeća kojega se trebao riješiti… Za Okuyucu-a oni su predstavljali ostvarenje sna. Nakon godina skitanja, nebrojene fizičke iscrpljenosti, mentalne ogorčenosti i tko zna čega iza sebe, uselio je atelje u centru europske metropole.

Prvi koraci u ovom novom prostoru bili su oslobađanje od bespotrebnih stvaris, ovog puta dijela tuđe zaostavštine koja očito nije bila dovoljno vrijedna da nastavi nositi bilo kakav značaj prethodnom vlasniku. On iza sebe i da je htio više nije imao šta da ostavi na mjestima koja je posjetio… Uselio je u prostor sa sivim dnevnim rancem u koji je nekako stalo sve što je posjedovao te smatrao potrebnim u životu… Od trenutka u kojem je spoznao šta je iza Mahatma Ghandi-a ostalo na ovome svijetu, i sam je težio tome. “Nema potrebe za dokazivanjem, kompliciranjem i nasilnim posjedovanjem… bitno je znati kako se osjećati ispunjeno i živjeti sretno”, govorio je sebi.

Čistio je svoj novi dom detaljno, uživajući u procesu ponovnog započinjanja… Krenuo je sa pranjem velikih prozora,  brisanja drvenih podova, a potom je krenuo preturati latice teškog radnoga stola. Tu je pronašao bilježnicu ispunjenu nepotpunim tekstovima. Ipak dok je prolazio preko kaotično simboličkog izražaja nekog, koga je smatrao sebi srodnim, osjetio je treptaj nadolazeće inspiracije. Po prvi put u tko zna koliko dugo sjeo je sa željom da zapisuje. U njegovim očima ovi listovi papira svojim očajem činili su savršen prostor da krene otključavati nešto novo, svoje, iz dubine.

*

Guten morgen

morgen

Was hast du geträumt?

Dir…

Sorry nisam te razumio….

I hat dir geträumt < odgovara ona, i dalje na njemačkom, jer se jedino tako osjeća sigurnom i iskrenom u onome što mu ima da kaže…

On ne znajući kako da odreaguje odlazi natrag u kuhinju pripremati kafu i čaj

Was macht wir  in deine Träumen?

Wir haben ein schon Wochenende im diese kleine Stadt

Wirklich?

Ja, wir hat zum modern kunst museum gegangen…

Toll! Jako volim taj muzej?

Daaa, ja sam ponovno provela dobrih 15 minuta gledajući Marinin Balkan

Kako znaš da je bilo petnaest minuta kada je u pitanju san?

Potom smo iz muzeja nastavili da šetamo kroz Tivoli park…

To nikada do sada nismo radili…

Kada smo došli do jezerceta, sjeli smo na naše jakne i izuli se bosi… Ja sam uzela da čitam Kunderu dok si ti upijao toplinu ranoga proljeća…

To zvuči tako divno.

Ali onda si ti postao jako nestrpljiv i dosadan!

Ok, da to zvuči kao ja?

Pa sam ja odlučila da ti čitam na glas odlomke iz „Nevjerojatne lakoće postojanja“….

To baš zvuči kao ti…

A onda…

Ima još? – izgovorio je donoseći njenu Nescafe Cream-u i svoj mliječni oolong.

Onda smo ogladnjeli i odlučili da odemo u  mali francuski kič kafe! Onaj što ima izložen chandlere  na ulici.

Iznenadna tjeskoba krenula je da ga obuzima.

Tamo su nam poslužili brioche sa sirom i marmeladom… a ti si mi otkrio jednu tajnu…

Stajao je zamišljeno očekujući da Ema nastavi svoju priču. Nije želio vjerovati da je u snu otkrila da je on bio tamo prije, s Yuki, i da je to jedno od najintenzivnijih sjećanja njegovoga života, koje sada vatreno želi uništiti iz svojeg uma. Ona je samo uživala u svojoj jutarnjoj kafi kao da nema namjeru dovršiti započeto…

Danas je zaista lijep dan! Želiš li da zaista odemo u muzej?

Da. Da li ti želiš da znaš kraj moga sna?

Naravno.

Ispričala sam ti ga u kafeu…