Slika niti koje pucaju: Simbol kao mjesto sjećanja

Izvorno napisano za: Filozofski Fakultet Univerziteta u Sarajevu 12.4.2017

Rat spada u najveće literarne izazove od samih početaka književnosti, najbolji dokaz ove tvrdnje bio bi Homerov ep o Trojanskom ratu, Ilijada. Postavlja se pitanje, zašto je ovo temeljni ep zapadne kulture odnosno šta ga čini tako bitnim? Pored savršenog sklada koje ovaj usmeni ep sadrži u stihu te kompleksne i upečatljive fabule, postoji još jedna veoma bitna vrijednosna funkcija Ilijade, mi ovdje govorimo o epu iz kojeg bez problema možemo da čitamo kulturno-historijsku sliku grčkog društva. Koje su to bile granice grčke, u koje bogove su Grci vjerovali, koje su im bile vrline, kako su se odijevali, na kojem stupnju kulturno-civilizacijskog razvoja su se oni nalazili za svojim oružjem i oruđem. Naravno Ilijada nije historijski ep koji nam priča kronološki razvoj jednog naroda nego je u pitanju mitologizirano djelo tako da moramo biti veoma oprezni pri uspostavljanju konekcija epa i istinske situacije grčke tog perioda.

Vodeći se idejom da je rat veliki literarni izazov kao temu svog rada uzimam kulturalno tumačenje grada Sarajeva kroz književnost domovinskog rata (92-95). U ovom radu bazirat ću se na tri književna djela, različitog žanra, koja se bave tematikom ratnog Sarajeva u pokušaju da formiram kulturalnu sliku okupiranog grada s centralnom temom Sarajevske Vijećnice. Za početak kako bi bolje razumjeli ideju razaranja Vijećnice, u prvom segmentu proći ćemo kroz historijat Aleksandrijske biblioteke koja je doživjela sličnu sudbinu a zatim i kroz sam historijat Vijećnice.

Kulturalna slika razaranja biblioteka- Aleksandrijska biblioteka

Da su povijesne okolnosti bile naklonjene Aleksandrijskoj biblioteci te da ona i dalje egzistira svijet bi bio drugačije mjesto. Egipatska, babilonska, grčka djela su u potpunosti izgubljena ili imamo samo kratke fragmente istih. Više od stotinu Sofoklovih drama izgorjelo je s ovom bibliotekom kao i djela Arhimedova, Eratostenova i Euklidova.

Aleksandrijska biblioteka izgrađena je na osnovu ideje Aristotelovog učenika Demetrija iz Falere. Demetrija je došao na ideju o okupljanju sveobuhvatnog ljudskog znanja pod jednim krovom. Ta institucija bi bilo svojevrstan hram znanja i novih ideja. Ovu ideju dalje je oblikovao Ptolomej 1 Soter (vladar Egipta, časnik cara Aleksandra). Ptolomej ogromnom željom za znanjem primjerenom za časnike cara Aleksandra te iznimnom količinom resursa realizira Demetrijevu ideju. Bitno je napomenuti da su i drugi pratili Demetrijevu ideju ali niti jedna druga biblioteka u antici nije imala više sabranog znanja pod jednim krovom.

Stari, kao i moderni izvori identificiraju nekoliko navrata u kojima je Aleksandrijska biblioteka bila uništavana. Prvi put to je bilo 48 godine prije Krista, za vrijeme građanskog rata između Ptolomeja 13 i njegove sestre Kleopatre 7. Ptolomej na svoju stranu pridobiva Julija Cezara koji vrši napad na Aleksandriju. U toku rata biva zapaljena knjižnica te u njoj se gubi 40.000 knjiga. Naredno veliko stradanje dešava se u doba pape Theophilusa (391 godine). Biblioteka biva velika žrtva u jeku sukoba između kršćana i pagana. Novo religijska ideologija očito se nije zalagala za znanje tako da uništenjem biblioteke za cilj se imalo svrgavanje starih bogova i starih vrijednosti, okretanje ka novim idealima te mračnom periodu za historiju ljudskog znanja. Za treće uništavanje Kraljevske biblioteke okrivljuju se muslimani za vrijeme osvajanja Egipta 642 godine. Mišljenja stručnjaka nisu usuglašena te korijene ove predaje pronalazimo tek u srednjem vijeku, tako da bi je mogli svrstati u legendu nastalu iz potreba kreiranja islamofobnog metanarativa gdje se za cilj imalo prikrivanje kobne historije kreiranjem mita o negativnom drugom i drugosti koja vjekovima prijeti i vandalizira kršćanski svijet.

Čitajući historiju Aleksandrijske biblioteke možemo da izvedemo zaključak da biblioteke bivaju žrtvama rata koliko zbog nemara toliko i zbog brisanja historije. Žrtvovanjem znanja jedne civilizacije otvara se mogućnost za ulazak nove na tom prostoru. Ovakav čin je duboko promišljena filozofija ratovanja. Savladati neprijatelja nije nužno nadmašiti ga u boju, nadvladati neprijatelja je prikazati mu svoje vrijednosti kao bolje od onih koje je do tada imao, a ako su njegove vrijednosti nestale u pepelu onda je to još lakše učiniti.

Historijska slika Vijećnice

Historija Vijećnice počinje s Benjaminom Kalajem, mađarskim i austrougarskim historičarom i političkim namjesnikom u Bosni i Hercegovini. Kalaj 1880-e iskazuje želju da se sagradi „rathausbau“ ( gradska kuća, kuća gradskog vijeća). Originalni arhitekt Vijećnice bio je Karl Paržik koji je do tada već projektirao Narodno Pozorište te Zemaljski muzej u Sarajevu. Zbog kreativne nesuglasnosti te Kalajevog insistiranja na pseudo-maurskom stilu, projekt Vijećnice se preusmjerava na Alexandra Witteka projektanta Sebilja. Zbog lošeg mentalnog stanja Witteka zamjenjuje Ćiril Iveković koji dovršava zgradu 1896.

Jedan od dva najbitnija datuma za ovaj objekt bio bi 28.6.1914. Posljednja zgrada u kojoj se austrougarski prestolonasljednik Franz Ferdinand našao prije atentata bila je upravo Vijećnica. Namjena zgrade je ponovno izmijenjena 1941 gdje ona postaje zatvor za antifašiste. 1947 uloga zgrade s administrativne se mijenja na kulturno- umjetničku. Početkom pedesetih godina ona zvanično i postaje gradska biblioteka. U noći sa 25.8 na 26.8.1992 godine Vijećnica doživljava svoju kob

Iz kojeg razloga je sama Vijećnica toliko bitna? Mnoštvo je drugih građevina uništenih u Sarajevu ali niti jedna od njih nije tako velik simbol poput same Vijećnice. U Sarajevu je također postojao jako veliki broj biblioteka kako javnih tako i privatnih, pa kako to da se osjeća tolika privrženost knjigama iz Vijećnice a nitko ne spominje druge biblioteke koje su razorene u ratu. Miljenko Jergović u knjizi „Sarajevski Marlboro“ jedno pisanje posvećuje ovoj temi, stoga u nastavku iznosim Jergovićevu tezu koja nudi odgovor na pitanje pozicije Vijećnice.

Sve zapaljene kućne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamćene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konačni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveučilišne knjižnice, slavne Vijećnice, čije su knjige gorjele cijeli dan i noć. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, točno prije godinu dana. Možda baš istog datuma kada ti ovo čitaš. Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah.

Jergović iznosi iznimno bitnu tezu u ovome. Vijećnica je „konačni mitski pepeo i prah“. Kako bi otkrili šta se krije iza ideje da jedna arhitektonska konstrukcija dobila mitsku dimenziju morat ćemo se baviti tom građevinom van okvira njene historije te uči u samu književnost. Prvo ćemo promatrati je na estetskoj ravni, gdje je ona još uvijek fizički objekt a zatim ćemo je analizirati i kao umni objekt odnosno kao simbol.

Vijećnica na estetskoj ravni

U svom prvom romanu „Konačari“ Nenad Veličković opisuje Sarajevo te socijalne prilike u ratom zahvaćenom gradu. Roman na dva mjesta pominje Vijećnicu, prvi put na dan njene kobi gdje nam prikazuje njenu simboličku funkciju dok drugom pojavom Vijećnice dobivamo estetsku konstrukciju narušene građevine. Veličković daje sljedeći opis:

…pred nas iskrsava Vijećnica. Vanjski zidovi su ostali, i rupe u njima, koje su nekad bile prozori. Na vrhu još uvijek stoje ukrasi, krstovi i klinovi. Zgrada, bez stakla u kojima su se čitav jedan vijek ogledali Sarajevo, Trebević i nebo, podsjeća na lice čovjeka kome su iskopali oči. Kako prilazimo, kroz te rupe vidim unutrašnjost. Stropovi i podovi su urušeni, i tamo gdje je nekad bio popločan hol, sada je ogromna hrpa nagorjelih greda, željeznih cijevi i čađavih cigli. Unutra, iz zidova, kao školjke uz stijenu ili gljive uz deblo, vise nad tom hrpom komadi stepeništa koje više nikuda ne vode i niotkuda ne dolaze. A po svemu, kao crni leptiri, drhte ili prolijeću spaljene stranice knjiga i pocrnjele kartice iz kataloga.

Autor čak i urušenoj biblioteci pronalazi nešto lijepo, on kreće s pozitivnim opisom „Vanjski zidovi su ostali“ koji postepeno degradira „i rupe u njima“ pokušavajući kontrastom da uspostavi balans u kojem se ne oduzima od sveukupne ideje srušene biblioteke. U nastavku književni postupak se ponavlja „Na vrhu još uvijek stoje ukrasi“, ali ovoga puta autor nam daje nešto više, detalje kojima sada mi konstruiramo palu građevinu „ krstovi i klinovi“. Formiranjem slike krstova i klinova, elementima koje nam autor daje, mi dalje sami gradimo rubove zgrade a zatim oblikujemo i samu zgradu iz prve rečenice, formiramo zidove i otvore za prozore zgrade. Na osnovu ovog skeleta i jednog historijskog podatka koji nam je ranije dat u romanu, mi znamo da se ovdje radi o zgradi Austrijske gradnje, rađene u pseudomaurskom stilu što kompletira našu sliku. Autor podiže Vijećnicu iz pepela u našoj imaginaciji. To je „zgrada, bez stakla u kojima su se čitav jedan vijek ogledali Sarajevo, Trebević i nebo“ , sada imamo i njenu orijentaciju, njen položaj u svijetu, tako da i ako je nikada nismo prije vidjeli, sada već možemo da negdje smjestimo njenu egzistenciju. A zatim dobivamo poziv natrag u realnost jer je u pitanju zgrada koja „podsjeća na čovjeka kome su iskopali oči“. U ovom momentu već imamo vanjsku slik Vijećnice, dualnu, mi znamo kakva je ona moga biti te kakva je u momentu u kojem se radnja romana dešava. Veličković nas dalje uvodi u unutrašnjost same zgrade. U Opisima unutrašnjosti književni postupak se mijenja, u polarizaciji, prvo idu negativni opisi, stropovi i podovi su urušeni, a zatim pozitivan odnosno rekonstrukcija unutrašnjosti. Opisi su rađeni putem poređenja „kao školjke uz stijenu“ a buđenje emocija i stvaranje privrženosti ovom ruševnom objektu postignuto je snažnim simbolima nesvakidašnjeg i nepotpunog koje objašnjava spektar beznađa. Autor opis ove veličanstvene građevine završava opraštanjem od iste, letom izgorjelih stranica poput crnih leptira.

Mi ne možemo pouzdano govori o autorskoj namjeri ali zato mi imamo roman pisan u ratu, o ratu, koji nam ostavlja sliku Sarajevske Vijećnice za one koji bi se za nju mogli interesirati. Umom autora nekada estetski zanimljiva građevina postaje estetski usavršena pripovijest iste, veoma bitna za formiranje kulturološke slike. Bitno je napomenuti da razumijevanjem stanja Vijećnice u estetiziranim opisima dobivamo mnogo više od njene kulturološke slike, mi ustvari dobivamo kompletnu sliku kulturalnog pamćenja. Suživljavanjem sa Sarajevskom tragedijom mi postajemo njeni sudionici, prožima nas svijest o kataklizmi te tako lakše čitamo razumijevamo ratni period u Sarajevu s njenog sociološkog a zatim i kulturno historijskog stanovišta.

Vijećnica na simboličkoj ravni

Čitajući ratna djela Veličkovića, Kulenovića, Jergovića i Zaimovića susrećemo se s Vijećnicom i njenim Spaljivanjem. Autori je imenuju, navode njenu kob ali dobar dio njih nema za cilj da je opiše i upamti na estetskoj ravni o kojoj se govorilo u prethodnom poglavlju. Za te književnike ova biblioteka igra drugu ulogom ona je simbol grada. Kada bi tražili književni pandan simbola ratne Vijećnice pronašli bi ga u mitskoj ptici feniks, koja na svojoj samrti sagorijeva a potom se ponovno rađa iz vlastitog pepela. Za početak uzmimo Veličkovićevo svjedočenje o „padu feniksa“

Nakon noći u kojoj je izgorjela Vijećnica, jutro je svanulo žuto i toplo. U oblacima dima letjeli su vrtlozi sparušenih listova, kao jata vrabaca.

Svi su bili ojađeni, ogorčeni zbog spaljene zgrade i uništenih knjiga. Najviše oni koji u nju nisu nikad ušli i koji nisu čitali ništa osim novina u koje su umotavali povrće na pijaci. Tata je , izuzetak koji potvrđuje gornje pravilo, bio bijesan. U čitavoj Istoriji on sličnost s ovim vandalizmom nalazi samo u napadu varvara na Rim.

Vijećnica je pala, mitološkim rječnikom, zato što je narod zaboravio na nju. Knjige su izgubile funkciju u društvu pa samim tim ni biblioteka nije imala funkciju u datom momentu. Pad Vijećnice je taj koji nam ukazuje na ulogu knjiga, te kreira simbol novonastale spoznaje.

U radio drami „Smrt u Sarajevu“ Tvrtko Kulenović raspravlja na temu smrti, tumači prirodu čovjeka te postavlja pitanje ljudske egzistencije. Okružen smrću piše o smrti, te postavlja tezu o devet krugova Sarajevskog pakla. Krugovi Tvrtkovog pakla su: „Urbicit“, „Viječnica“, „Djeca“, „Bolnice“, „Logori“, „Ulični masakri“, „Rasturene porodice“, „Groblja“ te „Na prvim linijama“. Svaka epizoda radio drame posvećena je detaljnoj analizi krugova pakla. U drugom krugu Tvrtkovog pakla nazvanom „Viječnica“ Kulenović tvrdi:

Specifičnost i podmuklost ovog zločina nad Sarajevom predstavljaju njegovi ciljevi. Oni ukazuju na želju da se uništi kulturni identitet grada u kojem su preko pet stotina godina u miru i prijateljstvu živjeli ne samo razni narodi i razne konfesije nego i različite rase.

Ovom tvrdnjom autor nam ukazuje na gore navedenu izgubljenu ulogu knjiga a zatim radi na „rođenju feniksa“, kreira potrebni simbol grada:

Spaljen je „hram knjiga“, kažu oni koji vole da se izražavaju novinskim frazama. Tačno je da je spaljen, ali je isto tako tačno da su vrijedne ruke na vrijeme sklonile mnoge stare knjige i značajne rukopise na sigurno mjesto. Mnogi su izgorjeli i ja sudjelujem u gnjevu i bolu…. ali kao pisac mogu da kažem ono što je rekao moj omiljeni pisac Mihail Bulgakov: „Rukopisi ne gore“.

Na ovaj način grad gubitak fizičkog simbola mijenja s njegovom transcendentnom kopijom čija je funkcija ispuniti ljudski duh nadom i željom za znanjem koja im je u tom momentu potreban Imaginarium za opstojanje. Učitavanjem simbola u fizički objekt doprinosimo na kreiranju slike kulturalnog pamćenja. Kako bi ovaj simbol učvrsnuo, Kulenović nam prikazuje i sam čin „rađanja feniksa“

Od svake knjige sačuvan je negdje bar po jedan primjerak, a od jednog nastale su kasnije desetine hiljada.

Snaga simbola je mnogo jača od same estetske snage ili historijske vrijednosti, naučno manje validan ali društveno veoma koristan, simbol je sociološki aspekt koji gradi čitav jedan kolektiv i njegovu kulturu. Kao što nam je na antičku grčku prva asocijacija na mitologiju a ne na filozofiju ili na antičku dramu, tako i sam simbol Vijećnice ostvaruje bitniji kontakt s ljudima nego povijesni spisi. Tako i sama kultura grčke, odnosno u ovom slučaju Sarajeva najbolje se čita iz simbola. Što nas dovodi i do samog zaključka.

Zaključak

Kulturalna slika Sarajeva najbolje se može čitati iz srušene zgrade Vijećnice. Vijećnica je mjesto historije, estetske veličine te simbol grada. U pitanju je simbol koji je u proteklom ratu održao snagu u ljudima. Njena historija i njen arhitektonski značaj te mitos stvoren oko nje grade sliku ljudi koji se bore za svoj život. Ljudi koji se opiru brisanju svoje kulture. Simbol je univerzalna jedinica koja reprezentira svaku svoju partikulariju. Tako je Vijećnica zgrada koja reprezentira znanje jednog naroda, njegovu kulturu te njegovu borbu. Svaka individua ratnog Sarajeva je jedan partikularni dio Vijećnice, svi oni u sebi nose znanje i ljepotu koja u tom momentu nije poželjna niti potrebna. Njenim rušenjem oni ne gube nju niti otklonom od znanja i lijepoga oni ne gube sebe. Oni nju i sebe formiraju u simbol, kanališu u samu esenciju odnosno ideju. Ideje su neuništive i ideje su te koje niti jedna ratna taktika ne može da ukloni u potpunosti a njena forma simbola je svojevrsna autorefleksija koja im pruža snagu potrebnu da prebrode zlu sudbinu koja ih je zadesila. To je sidro koje Karima Zaimovića drži u stvarnosti dok zaranja u fikciju sa svojim „Sarajevskim Vampirom“, to je snaga koju za sebe pronalaze Tvrtko Kulenović i Miljenko Jergović te emotivna veza koju traži Nenad Veličković te sve ono što je potrebno bilo kojem građaninu okruženom grotesknom svakodnevicom ratnog Sarajeva.