Monoteistički predeterminizam kroz prizmu egzistencijalističke filozofije: Da li teleološka suspenzija etičkoga negira slobodnu volju?

Izvorno napisano za: Filozofska Fakulteta Univerze v Mariboru, 1.7.2019

Nanovo čitajući „Hvalospjeve Abrahamu“, iz uvodnog segmenta djela „Strah i drhtanje“, danskog filozofa i začetnika egzistencijalističke misli, Sørena Kierkegaarda, došao sam na zanimljivu i nesvakidašnju ideju. Kada se četiri biblijske verzije zgodbe o žrtvi Isaka, promatraju kao mogući potencijalni izbori za Abrahama, veoma lako se da zaključiti predeterministička priroda Božanskog djelovanja. Pojednostavljeno, šta god se Abraham odluči učiniti, bilo da je to žrtvovanje ili spasenje sina, finalni ishod događaja biva nepromijenjen, odnosno, Isak će ostati živ, voljom Boga koji je sve predodredio.

Inspiriran ovim otkrićem, odlučio sam detaljnije istražiti javljanje monoteističkog predeterminizma, te otkriti na koji način korespondira s nekim od krucijalnih koncepata egzistencijalističke filozofije. Tako u prvom dijelu ovoga eseja bavit ću se Kierkegaardovim pojmom teleološke suspenzije etičkoga te suprotstaviti ideje ultimativnog cilja i predodređenosti. Potom ću razmatrati Sartre-ov pojam slobode iz djela „Egzistencijalizam je humanizam“ u korespondenciji sa predeterminizmom, koji i sam Sartre ispituje u svojoj drami „Iza zatvorenih vrata“. U finalnom dijelu eseja, napokon ću suprotstaviti predeterministički orijentiranu teleološku suspenziju etičnoga sa samim pojmom slobodne volje.

Teleološka suspenzija etičnoga i predodređenost
Kierkegaard (2000, p.71) u uvodnom paragrafu svog prvoga problema postavlja sljedeću tezu (preuzetu od Hegela): „Etičko je kao takvo ono opće, a kao opće ono je ono što važi za svakoga, što se na drugi način može izraziti riječima da u svakom trenutku obvezuje. Ono počiva u sebi samom, nema ničeg izvan sebe što bi moglo biti njegov τέλος (cilj, krajnja svrha), nego je ono samo τέλος za sve što se nalazi izvan njega, i kad ovo etičko jednom prožme sve ono što je izvan, onda se više ne može dalje.“

U slobodnom govoru, Kierkegaard nam poručuje da je etičko univerzalno i stoga da je za sve jednako. Etičko nema zaseban cilj/krajnju svrhu nego je samo cilj kojem se teži. Manje više Abrahamovski monoteizmi sugeriraju sličnu formulaciju za Boga. Bog je univerzalan i za sve jednak, te kao takav nema neki cilj, nego je sam cilj kojem se teži. Mada su i Abrahamovski Bog i etičko krajnja svrha kojem bi čovjek mogao da teži, etičko potiče iz nas samih odnosno iz normi našega društva te ga mnogo lakše biva pratiti u odnosu na niz pravila koje monoteistički Bog, kao krajnja svrha, postavlja svojim vjernicima. To što je etičko, po sebi jednostavnije i pristupačnije, ne bi nam trebao biti dovoljno dobar razlog da se odbaci Bog kao krajnju svrhu.

Konkretna distinkcija između etičkog, kao cilja, te Boga kao cilja postaje očigledna kada krenemo razmatrati mogućnost izbora i određenost. Kako Kierkegaard prezentira, Abraham ima nekolicinu izbora, i u skladu s onim što izabere on odlučuje kakva specifična individua će biti. U slučaju da se usprotivi Bogu, i dostigne ga kazna Abraham će biti „Tragični heroj“, dok ako slijepo bude pratio nadasve opasnu i iracionalnu Božju naredbu on će postati „Vitez vjere“. Za Abrahama san o tome da mora usmrtiti sina je određen, odlazak na goru Moriju sa sinom (Isakom) je određen baš kao i njegov cilj, žrtvovanje sina.
I ovdje se ustvari gradi velika istinska distinkcija između etičkog i Boga. U slučaju da je krajnja svrha etičko, Abraham bi se u ovom trenutku već, kako i sam Kierkegaard tvrdi, zapitao šta čini i za koga to čini? Prema etičkom, Abrahama je niz prilika doveo u situaciju u kojoj se nalazi, ali njegova žrtva odudara od nama znanih etičkih normi, žrtvovanje Isaka je sebičan čin u kojem Abraham ne spašava svoj narod, svoju obitelj nego izvršava ono što je usnio.

S druge strane, ako je Bog, univerzalno i za sve jednako, jedini racionalan odgovor zašto bi Abraham bio iznimka u pravilu „Ne ubij“ je taj da je Bog predodredio da Isak preživi. Odnosno, sve što se Abrahamu desilo (san, odlazak na goru Moriju, potezanje noža na sina) je predodređeno, baš kao i to da će Isak preživjeti. Ipak, ako je sve predodređeno, i ako je Bog znao šta će se zbiti, zašto uopće stavljati Abrahama na kušnju? Ako bilo koji Abrahamov izbor vodi do istoga ishoda, zašto uopće imati izbor? Zar zaista igra ulogu hoće li Abraham kao zasebna individua izabrati da bude „Tragični heroj“ ili „Vitez vjere“? Da li je Abrahamovska tjeskoba suvišna, bespotrebna i uzaludna? Da bi se probao približiti odgovor na ovo pitanje, potrebno je istražiti egzistencijalističko poimanje slobode koje prezentira J.P. Sartre.

Sloboda, izbor i određenost
Dajući primjer mladića koji bira između brižnosti prema majci ili odbrani domovine, Sartre (1964, p 22) tvrdi sljedeće: „Vi ste slobodni, izaberite, to znači: pronađite. Nikakav općeniti moral ne može vam naznačiti šta valja činiti; nema tog znaka u svijetu.“. Ova tvrdnja sama, u startu odbacuje idealiziranje i postavljanje krajnje svrhe, ako bi na nju dodali i Sartreovu sljedeću tvrdnju (1964, p 37): „Ako smo definirali situaciju čovjeka kao slobodan izbor bez isprika i bez pomoći, svaki čovjek koji se zaklanja za ispriku zbog svojih strasti, svaki čovjek koji izmišlja neki determinizam jest nepošten čovjek.“, postaje jasno da za Sartrea uslov slobode je upravo mogućnost izbora.

Da je Sartre istraživao i ismijavao sam koncept determiniranosti i slobode izbora ipak najbolje pokazuju odlomci iz njegove drame „Iza zatvorenih vrata“ S(2014, p 11) poput ovoga:

ESTELA: Znači, sve je predviđeno?
INES: Sve. I mi smo odabrani.
ESTELA: I to nije slučajno što ste baš vi nasuprot meni? (Kratko ćutanje) A šta čekaju?
INES: Ne znam. Ali čekaju.
ESTELA: Ne mogu podneti da neko očekuje nešto od mene. Odmah dobijem želju da učinim suprotno?
INES: Pa dobro, činite! Hajde, činite! Vi čak i ne znate šta oni hoće.

Kao što se iz datog dijaloga Ines i Estele vidi, Estela ima želju za djelovanjem, kontra od onoga što je determinirano. Stoga ona čini jedinu stvar koja je racionalna ljudima, ona želi da djeluje, odnosno da učini suprotno od onoga što se od nje očekuje. Ipak koja je poenta? Bilo da Estela ne djeluje, učini suprotno od očekivanog ili ono očekivano (ma šta to bilo) finalni ishod će ostati identičan. Dajmo još jedan primjer, kada bismo postavili čovjeka u centar labirinta koji nema izlaza, da li zaista igra ulogu to što će on činiti različite izbore i isprobavati drugačije puteve, kada na samome kraju on neće uspjeti da napusti svoje zatočeništvo u labirintu.

Estela kao i čovjek u labirintu imaju mogućnost izbora, no to im nužno ne osigurava slobodu, odnosno upravo suprotno, ono što čovjek u labirintu i Estela imaju je privid slobode. Isto bismo mogli da kažemo i za samog Abrahama, ma kojim putem on kročio na kraju će pokušati da ubije svoga sina. Dodajmo ovdje još primjer Garsena iz drame „Iza zatvorenih vrata“, kako bismo probali pokazati koji vid slobode ipak posjedujemo. To se najbolje vidi u trenutku kada Sartre (2014, p27) opisuje način na koji je Garsen preminuo:

GARSEN: Streljali su me.
ESTELA: Znam, odbio si da odeš. A zatim?
GARSEN: Ja… Nisam sasvim odbio. (Nevidljivima) On dobro govori, sudi tačno, ali ne kaže šta je trebalo učiniti. Da li je trebalo da odem generalu i kažem mu: »Generale, ja ne odlazim.« Kakva glupost! Uhapsili bi me. Želeo sam da dokažem, ja da dokažem. Nisam želeo, da mi priguše glas. (Esteli) Ja… Seo sam na voz. Ulovili su me na granici.
ESTELA: Kuda si hteo da odeš?
GARSEN: U Meksiko. Računao sam da tamo osnujem jedan pacifistički list.

Za Sartre-a, postoji razlika između pasivnog djelovanja, odbijanja da se izabere, te samostalnog slobodnog odabira, pa premda on bio koban, te možda čak i determiniran. Garsen, u slučaju pasivnog djelovanja bi bio streljan na licu mjesta, ovako, idealistički i naivno, svojim pokušajem bijega on je barem sebe ostvario kao zasebna individua, koja je ostala u sklopu svojih pacifističkih ideala. Isto bismo mogli da kažemo i za Estele, njena uzaludna borbenost, prema Sartre-u, je bolja od pasivnosti. Na kraju, i sam čovjek u labirintu, iz gore navedenog primjera, koliko god naivno zvučalo, i dalje je slobodan jer pravi izbore u beznadežnom zatvorenom labirintu.

Mada Sartre, kako smo ranije vidjeli (1964, p 37), smatra determiniranost lijenom isprikom za pasivno djelovanje, on to čini striktno s ciljem ostvarenja zasebne/ specifične individue o kojoj je i sam Kierkegaard govorio. Čak i da je sve determinirano, i dalje za čovjeka postoji slobodna volja. No, da li bismo to isto mogli da kažemo i za božansku predeterminiranost?

Da li su nasljednici Abrahamovske religije istinski slobodni?
Vratimo se najzad Abrahamu i njegovom izboru. Zaustavili smo se na pitanju da li je Abrahamovska tjeskoba izbora između „Tragičnog heroja“ ili „Viteza vjere“ uzaludna? Kako bismo najbolje razumjeli pred čim se tačno Kierkegaardov Abraham nalazi, bilo bi najbolje da se ova dva pojma objasne.
Definiciju tragičnog junaka moguće je pronaći u Kierkegaard(2000, p78): Tragični junak ostaje u etičkom. On dopušta da jedan izraz etičkog svoj τέλος ima u nekom drugom višem izrazu etičkog; on zapostavlja etički odnos između oca i sina ili kćeri i oca zbog jednog osjećaja koji svoju dijalektiku nalazi u odnosu spram ideje običajnosti.

Sama definicija viteza vjere nalazi se u Kierkegaard(2000, p94): Ako bi, dakle, neki čovjek bio dovoljno plašljiv i jadan da poželi postati vitezom vjere na tuđu odgovornost, on to ipak ne bi postao; jer vitezom vjere postaje samo pojedinac, i to samo kao pojedinac; to je ono veliko što mogu dobro razumjeti a da sâm ne postajem velik, jer mi nedostaje hrabrosti; a to je i ono užasno što mogu razumjeti još bolje.

Kao što vidimo, tragični junak je onaj koji se ravna prema već postavljenim pravilima, prihvata ih i djeluje unutar njih, dok vitez vjere je spreman sam za sebe slobodno odlučivati, sam birati van postojećih okvira. Vitez vjere je zasebna individua, dok je tragični junak dio mase. Na neki izopačeni način, time što Garsen, Estela i čovjek u labirintu izabiru za sebe u determinističkom svijetu u kojem se nalaze, oni postaju vitez vjere. Isto vrijedi i za samog Abrahama. On žrtvovanjem Isaka ne spašava porodicu, niti svoj narod, nego naprosto čini ono što smatra ispravnim, koliko god bilo van etičkih normi. Abraham je slobodan, on je zasebna individua.

Ipak, da li Abraham, kao zasebna individua i vitez vjere išta time postiže u predeterminiranom svijetu. Da li je predodređenost bolji razlog za pasivnost od same određenosti? Zadirući dublje u Abrahamovske monoteizme trebali bi biti u mogućnosti da pronađemo taj odgovor.

Ono što je jedna od univerzalnih premisa Abrahamovskih religija je to da se sve odvija Božijom voljom, njegovim određenjem, kao dio nekog velikog plana. Ako su stvari uistinu predeterminirane, te ako svaka osoba, će nakon života na ovom svijetu vratiti se Bogu, zar se ne doima malo nepravedno, da je Bog već svaku osobu unaprijed odredio za raj i pakao? Kada Bog monoteizma ne bi imao veliki plan, te kada bi ljude ostavio u potpuno neovisnom svijetu ili dijelom determiniranom svijetu, svaka osoba bi bez problema mogla da slobodno djeluje i na osnovu svojih izbora da zaradi raj ili pakao.

Predeterminiranošću događaja i njihovih ishoda čovjek je uistinu lišen apsolutne slobode. Ipak, i dalje mu ostaje ona Sartreovska, pomalo naivna i deterministima prividna sloboda, odbijanje pasivnosti, te djelovanje s ciljem da se bude zasebna individua. Zašto? Upravo jer svaki izbor koji sami donesemo, koliko god sitan i naivan bio, gradi ono tko i što jesmo. Za egzistencijalistu, to je krajnja svrha življenja. Za religioznu osobu, to je mjesto na kojem se stvara distinkcija između onih koji odlaze u raj, jer se kaju za loše koje su morali učiniti te onih koji odlaze u pakao jer su uživali u onome što su znali da je zlo.

Literatura:
1. Kierkegaard, Søren (2000). „Strah i drhtanje : dijalektička lirika Johannesa de Silentija“. Split: Verbum.
2. Sartre, Jean-Paul (1964). “Egzistencijalizam je humanizam”. Sarajevo: Veselin Masleša
3. Sartre, Jean-Paul (2014). “ Iza zatvorenih vrata ”, Scribd: Ružica Anja Tadić, https://www.scribd.com/doc/212985756/%C5%BEan-Pol-Sartr-Iza-Zatvorenih-Vrata (06/03/2019)