Izgubljene Karike: Da li sam ovisan/na o digitalnoj tehnologiji?

Ovo je pitanje koje smo se svi mi zapitali prije ili poslije u životu, naravno trenutak nakon pomisli jedina logična stvar bila nam je uzeti mobitel i provjeriti nove Insta story-e, snapove i tweetove. Igrom slučaja u septembru 2018. godine ja sam napravio korak više nakon što sam tko zna koji put sebi postavio pitanje. Kako sam urednik društvenih mreža za nekoliko poslodavaca, zanimalo me koliko ustvari prosječan korisnik provede vremena dnevno na mobitelu. Nekoliko internet statistika koje sam iskopao pokazivale su da u prosjeku svi mi provedemo oko 3,3 sata dnevno na mobitelu, te nešto malo više općenito online (jer laptop/osobni računar).

Meni to ipak nije bilo dovoljno pa sam instalirao android aplikaciju SPACE koja je mjerila koliko sam vremena dnevno ja (za sebe prosječan korisnik mobitela i društvenih mreža) provodio s mobitelom. Nakon mjesec dana, ispostavilo se da zaista jesam prosječan i da dnevno budem 3 sata i 20 minuta na mobitelu.  Ono što mi je bilo zanimljivije iz moje statistike je da dani kojima sam bio zauzet ili danima koje sam proveo u prirodi ili s društvom, moja konzumacija interneta se spustila na otprilike 1 sat i pedeset minuta. Kada su u pitanju slobodni dani u kojima nisam imao planova, moje vrijeme na mobitelu je raslo do 6 izgubljenih sati. Jedan dan sam proveo na mobitelu nešto što bi se moglo smatrati puno radno vrijeme, 8 sati.

Nakon što sam sve to fino vidio na aplikaciji lagao sam se da je to skroz normalno, da nisam ovisnik te da dobar dio onoga što mi je SPACE pokazivao je ustvari moje održavanje tri Facebook stranice tj moj posao. Da, bilo mi je žalosno to što sam povremeno četvrt svog slobodnog dana znao izgubiti na… pa na ništa? Vjerojatno bi stvar ostala na tome, da svega nekoliko sedmica poslije, u drugom dijelu oktobra nisam zagubio punjač za mobitel na putovanju.

Mada sam mogao uraditi jednostavnu stvar i prošetati do prve radnje telefona gdje bi me odrali za lošu verziju punjača nakon čega bi mogao nastaviti svoje korištenje kao normalan svijet, odlučio sam provesti 14 dana bez telefona. Realno gledano, nisam očekivao nikakve pozive vezane za posao ili studij, a prijatelji koji bi me možda i mogli nazvati imali su me na Facebooku kojem sam uvijek mogao pristupiti s laptopa. Iskreno, mogao sam nastaviti pratiti i Instagram na prenosnom računaru mada je korisničko sučelje bilo meh u odnosu na mobilini app.

Prvi dan:

Šok i nevjerica, probudim se, telefon ugašen, dakle ne mogu pogledati na sat i notifikacije. Osjetim blagu anksioznost. Dižem se na noge i uključujem laptop. Znam da mu treba malo vremena da se izboota stoga odlazim u wc da obavim osnovne potrebe. Po prvi put u tko zna koliko dugo nisam se probudio s listanjem news feeda, pregledanjem notifikacija i slično. Dok se tuširam, pravim planove za dan, još jedna stvar koju odavno nisam učinio. Skužim da imam nekih 2-3 sata slobodno poslijepodne te odlučujem ih posvetiti šetnji kroz obližnji park koji nisam još istražio. Sušim kosu te napokon sjedam za laptop, blještava plava svjetlost obasjava moje lice i blago mi smeta. Evo me opet sam online. Provjera društvenih mreža, priprema objava za dan a potom pravac na fakultet. Pri izlasku iz doma, osjetim da mi nešto nedostaje u desnom džepu, spuštam dlan, govorim sebi aha mobitel! i onda se sjetim ustvari da mi ne treba. Ostatak dana provodim normalno, u par trenutaka osjetim fantomsku vibraciju telefona koji nije uopšte tu (googlanjem se ispostavlja da je ovo uobičajen sindrom korisnika mobitela). Navečer povratkom u sobu odmah sjedam za laptop i otvaram društvene mreže. Vjerojatno sam na kraju tog dana opet proveo 3,3 sata na društvenim mrežama eto i bez mobitela.

Peti dan:

Na novu rutinu sam navikao, ujutro ruka ne posrće pretjerano prema praznom mjestu gdje se nalazio mobitel na stoliću kraj kreveta. Tuširanje u sklopu kojeg odradim i planiranje dana, uz iznimku da u posljednja dva dana isplaniram i dobrih 3 sata online na društvenim mrežama. Dakle i dalje nikakav napredak. Na jednom od predavanja tog dana osobi pored mene dolazi notifikacija na Messager a ja se hvatam za džep. U tom trenutku osjetim iznenadni i neopravdani nalet radosti.  Očito dopamin u meni reagira na dobro poznati zvuk. Sada već vjerujem da takav osjećaj prožima ovisnike bilo koje vrste. Odlučujem obrisati ikonice društvenih mreža s moje početne stranice na web browseru. Mislim da ću tako manje vremena provoditi online.

Osmi dan:

Brisanje ikonica je bila grozna varka samom sebi. Na kraju opet u traku za pretraživanje kad bi ukucao jednostavno F ili I prva sugestija browsera su mi bili Facebook i Instagram. Kažem sebi da ovo nije rješenje te da se trebam u potpunosti udaljiti od korištenja… Obavještavam svoje šefove da ću uraditi transfer na Facebook Business platformu za održavanje društvenih mreža te da nastavimo komunikaciju putem emaila. Radim log out, čišćenje historije i autopredikcije passworda s društvenih mreža. Pravim i korak više pa instaliram SPACE dodatak za moj web pretraživač koji pri otvaranju društvenih mreža me tjera da dišem duboko i odbrojavam od 10 unatrag prije ulaska na stranicu. Sada sam svjestan da ovo jeste ovisnost. Shvaćam da moj posao održavanja društvenih mreža suštinski ne zahtijeva mnogo vremena, te da ga do sada nisam radio efikasno nego kao dio sveopšteg iskustva društvenih mreža koje mi je oduzimalo vrijeme.

Dvanaesti dan:

Po prvi put imam dojam da propuštam šta se dešava oko mene s ljudima koje poznajem. Vrijeme do sad provedeno na Instagramu i Facebooku ovog puta preusmjerio sam na YouTube, gdje opet lažem sebe da sebe učim novim vještinama mada sam svjestan da to nije istina. Ono što sam uočio je da više ne reagiram na tuđe notifikacije toliko, te da mi je lakše navečer zaspati. Daljim istraživanjem otkrivam da plava svjetlost s telefona i laptopa (odnosno, općenito plava svjetlost), potiskuje izlučivanje melatonina (hormon spavanja kojeg luči epifiza) koji je izuzetno važan za naš unutarnji sat koji nam daje signale kada je vrijeme za spavanje, a kada za najveću aktivnost. Postaje mi jasno koliko negativno je na mene utjecao moj telefon

Četrnaesti dan:

Moje vrijeme na YouTube-u je i dalje zamjena za vrijeme provedeno na društvenim mrežama, mada vjerujem da sam ga uspio smanjiti sa 3,3 sata na otprilike dva sata. Govorim sebi da ne želim otići i kupiti punjač za telefon. Ustvari ne želim se vratiti staroj nezdravoj rutini. U ove dvije sedmice uspio sam razbistriti misli, provesti više vremena u prirodi, raditi efikasnije i opet imao višak vremena u kojem bi mogao započeti neki novi hobi (čitanje, učenje stranog jezika). Ipak nagovaram sebe da odem u prodavnicu i kupim punjač, jer rješenje se ne nalazi u izbjegavanju odgovornosti.

Dan 75 (ili dva mjeseca poslije)

Nakon što sam napunio bateriju na svom mobitelu i što me obasuo niz bespotrebnih notifikacija odlučio sam lagano praviti promjenu u svojim navikama. Postepeno sam uklonio Facebook, Messager i Instagram kao i niz drugih društvenih mreža sa svog mobitela. U početku sam se krenuo vraćati starim navikama ali sam ih vremenom uspio odbaciti u potpunosti. YouTube ovisnost za mene je rasla do tačke dok nisam otkrio šta želim gledati a šta ne. Nakon toga je i dangubljenje na videima krenulo opadati. Trenutno provedem oko 1 sat i 15 minuta dnevno online, i dalje najviše na YouTube-u, dok Facebook provjerim svega dva puta u toku dana, odgovorim na poruke, ne pratim feed i preletim preko notifikacija, kojih je sve više (Facebook me podsjeća da odavno nisam bio tu) mada notifikacije su veoma rijetko o nečemu značajnom. Mobitel mi je tu kao alarm, čitač audio knjiga i kao sredstvo za najbitniju komunikaciju (Na What’s App-u imam svega nekoliko najbliskijih ljudi, s kojima vodim bitne razgovore).

Višak vremena usmjerio sam kako bi čitao više, učio o zdravom životu i kuhanju te usavršavao dva strana jezika i radio na novim projektima. Moja komunikacija s prijateljima u ovom periodu podigla se na novu razinu. Iz poštovanja dok su sa mnom na kafi ne koriste svoje mobitele (mada im se nisam žalio ili govorio im da to urade). Osjećam se mnogo opuštenije i sretnije iako radim i postižem više nego prije. A sve je krenulo od prostog pitanja „Da li sam ovisan/na o tehnologiji?“.