Alzheimer Cafe: Vrijeme prolazi, a mi to i ne primjećujemo.

Voditelj glasno čita te ponavlja brojeve koji izlaze iz bingo mašine. Dok se brojevi smjenjuju starija gospođa u žutoj košulji i bež vesti pomno prati svoj listić. U blagom navijačkom duhu, priželjkuje broj 33. Kada voditelj pročita broj 50, lagano zbija šalu sa svojom prijateljicom iz staračkog doma, a potom nastavlja pratiti listić. Uvodni kadar filma „Alzheimer Cafe“ redatelja Martina Drakslera, mnogo je lakše pripisati fikciji nego dokumentaristici, ali kako to ovaj 21 godišnji redatelj pokazuje u svojem drugom kratkometražnom filmu, život nekada naprosto servira mnogo bolje priče od onih koje sami smišljamo.

„Alzheimer Cafe“ prati živote starijeg bračnog para Medica, Ivana i Jožice, koji su skupa proveli 70 godina svoga života, dijeleći dobro, zlo, sreću, tugu a u posljednje vrijeme, kako Ivan boluje od Alzheimerove bolesti, par je krenuo dijeliti i zaborav. Njihov život vodio ih je od roditeljskog doma, preko vlastitog doma sve do sada već staračkog doma gdje kroz filmski objektiv pratimo kako spokojno uživaju u preostalim danima života, koliko god oni, svakog trena, postajali sve teži.

Martin Draklser, iza sebe ima svega jedan kratkometražni igrani film „Ona išče senco, on čaka“, te očito veliki talent i potencijal za režijom. Mada je od, već navedenog, uvodnog kadra to očito, dubljim zadiranjem u film, ova teza postaje sve više očigledna.  Mladi Draksler se udaljava od zastarjelih i poluefikasnih pristupa dokumentarističke forme, koju često možemo vidjeti na TV-u.  „Alzheimer Cafe“ je film koji nema nasilne naracije glasom redatelja ili karaktera, kao ni pretenciozno forsirano kadriranje zarad ostavljanja ljepšeg i profesionalnijeg dojma. upravo zbog toga, u pitanju je film koji itekako ima dušu.

Težina života i ljepota starosti, sami se kontrastiraju ispred kamere, neprimjetnog promatrača. Jožicina jutarnja rutina, ustajanja iz kreveta i smještanja u kolica, odlazak da nahrani svog nepokretnog muža prikazani su iskreno, onakvi kakvi jesu. Slično vrijedi i za ostatak njihovoga dana, te niz različitih aktivnosti kojima se bave (tako npr. Jožica uči engleski, Ivan ide na fizikalnu terapiju). Upravo ta jednostavnost svakodnevice je mjesto na kojem je najbolje vidljiva veza ovog para. Njihove emocije su srdačne i iskrene jedno prema drugome te i najmanja facijalna ekspresija i pokret, koji čine očito je ispunjen brižnošću prema onom drugom.

„Vrijeme prolazi, a mi to i ne primjećujemo.“ govori Ivan u jednom trenutku savršeno opisujući ono što redatelj Draklser servira u ovom 15 minutnom dokumentarnon radu. „Alzheimer Cafe“ pobjednik je ovogodišnjeg osmog izdanja DokuDoc film festivala, na kojem je premijerno izveden.