Izgubljeni sevdah: Kada dernek utihne

Kada dernek utihne i noć dođe do kraja
kada ostane da pjeva samo prava raja…

Svaka priča prije ili poslije mora doživjeti svoj kraj. Tako i ova ovdje završava, krajem ljeta. Adnan i ja sjedimo u mom stanu i pijemo kafu. Vanja je opet izradila, a samim tim povukla i Borisa da izradi. Od Lejle i Arnesa nisam imao snage da se oprostim, od Ajše i Amela nisam imao potrebe. To valjda najbolje pokazuje kako koga moje oči vide i moje srce osjeća. To je što je. Ado i ja imamo još jedna uobičajen razgovor, on priča o svojoj knjizi a ja o želji da krenem istim stopama u narednim mjesecima na jezeru Worthesea.Očekujem da ću odlaskom lakše pisati, da moje književništvo leži u krevetu tamo negdje na granici i da čeka mene da dođem i probudim ga. Spominjem Adi da sam napisao oproštajno pismo koje trebam urediti prije objave. Nadam se da ću ga uređivati dobre dvije godine kako bi ga legitimno imenovao kao Pismo iz 2020 godine. Ubrzo prebacujemo priču na redovne teme i zajebancije, filmovi, knjige, raja… Da radimo šta drugačije vjerojatno bi pukli k’o kokice. Strahovati od uspjeha i neuspjeha, pričati o politici koju ne znamo i ne možemo mijenjati našim djelovanjem ima smisla koliko i vikati zakasnit ću zakasnit ću dok si u taksiju koji već vozi punom brzinom prema odredištu. Jebiga, ne može se tako živjeti, to jest nema poente tako živjeti. Urlanje zakasnit ću i urlanje ništa ne valja neće pomoći. Živimo, dakle držimo se.

Kada osjetim iz pogleda
pogleda koji si krila
i kazem ti, ti si moja
i oduvijek si bila

Ado je otišao a ja hodam kroz stan, mahnito i sentimentalno kao da znam da mi je posljednji put. Ulazim u malu sobu, namještam gramofon, stavljam bijeli album The Beatlesa i liježem na pod. Tu mi se javlja ona, razigrana i odvažna, beskompromisni istraživač. Liježe pored mene, i priča mi o mjestima koja je prošla, mjestima koja ćemo zajedno proći samo moramo izdržati narednih devet mjeseci. Ja pišući ona aplicirajući za doktorske studije. Razmišljam da dohvatim telefon i pozovem je ali mi je jasno da je u Kini duboka noć. Ostajem kraj njene fantomske dvojnice i govorim joj da će sve biti uredu, da  sam već izdržao tri mjeseca. Pričam joj o Salzburgu, SFF-u, Javorwoodu i lijepim trenutcima sa starcima. Kažem joj da možemo skupa kod Nejre u Istanbul…Žeđ me budi usred noći. I dalje na podu okružen pločama pokušavam se izvući bez raspremanja. Idem prema kuhinji i nadam se da sam stavio vode u frižider jer ako je i večeras redukcija jeb’o sam ježa u leđa. Dok pijem vode česmovače sjetih se da sutra odlazim i jebiga da nisam još uvijek ništa spakovao. A onda neki ružan osjećaj u stomaku. Jebote pa i ono malo raje do koje ti je stalo nije u stanju da dođe i popije posljednju kafu s tobom. Dubok uzdah smjestio je te misli na spužvu od mojih pluća koja su to upila još jednom bez problema. Tko zna do kad…Uzimam malu crnu putnu torbu i postajem svjestan da je moj ego prerastao te da trenutne stvari koje posjedujem ipak moram spakovati u veliki kofer.

Kada dernek utihne
i dodir usana
i dogori cigara
i stane muzika

Da li žalim što odlazim? Ne. Da li žalim što ostavljam prijatelje iza sebe? Da. Da li bi mogao živjeti u ovom bolesnom gradu, među hijenama i lešinarima radi par prijatelja? Ne. Da li se planiram vratiti? Ne. Sedam je sati ujutro, stari dolazi autom po mene. On i stara na prednjim sjedištima šute. Već smo jednom ovo prošli, samo, ovaj put ja sam još zreliji i odlučniji da se ne vratim. Stara samo što ne roni suze. Stari ove godine mi ne govori Pamet u glavu, izgleda da mi je došla u glavu do sad ili da je digao ruke u potpunosti od mene, ko će mu ga znati. Zanima me šta su prije 20 dana razgovarali s mojom sestrom.E jel tebi Aki rekao „pamet u glavu“ kad su te vozili na aerodrom?,  šaljem sms sestri i već se valjam od smijeha.Izlaze sa mnom na autobusku stanicu, mater me ne pušta a stari je već nervozan radi „stoke“ od naroda koja je na stanici. I zaista doima se da izbjeglice se ponašaju najpitomije, najhumanije i s najviše dostojanstva, sa svojim ruksacima i uljudnim stavom. S druge strane naš narod aka. stoka se nagurava i otima tko će biti bliže prema fantomskim mjestima koje se doimaju kao ulazi u autobus koji još nije tu.Najveća žalost je što se nabijaju i oni koji ne putuju, daleki rođaci koji sežu sigurno jedno do šestog koljena. Jebiga, ne ide rođeni svaki dan u Sloveniju i Austriju. Maribor, Graz, Beč, tri su obećana grada za prosječnog Bošnju i to nije problem. Problem je što će Bošnjo i tamo negdje vani pokušati da svima nametne sve svoje umjesto da nauči kad šutjeti i slušati domaćina a kad biti svoj. Autobus napokon dolazi, grlim svoje i ulazim…

Kada dernek utihne
iza kuća kad viri dan
otvaram vrata i krećem
ne bojim se i ne sumnjam