Usamljeni putnici u noći (“Men Without Women”, H. Murakami)

Stajao je na mostu koji je dijelio dolazne od odlaznih autobusnih postaja na kolodvoru Sloterdijk u Amsterdamu i u spokoju promatrao kako se svijet oko njega užurbano kreće. Osjećao se kao da je potonuo duboko u vremenu i prostoru. Pokušavao je objasniti sebi kako se zatekao tu gdje jeste, ali u njegovim mislima zjapila je praznina. “U svakom slučaju, tu sam gdje jesam,i to dva sata ranije” rekao je sebi, blago mireći se sa svojom sudbinom. Nalazio se na svom odredištu stoga, mislio je Okuyucu, zasigurno postoje mnogo bolji načini da se ispuni vrijeme od bespotrebnog silnog naprezanja oko nebitnih sitnica.

Njegov autobus za Krakow kretao je tek u šest sati i petnaest minuta, što mu je ostavljalo više nego dovoljno slobodnog vremena za detaljno istraživanje kolodvora. Kako se nije osjećao pretjerano avanturistički nastrojen u momentu odlučio je uči u prvi kiosk na koji je naišao, kupio prvu knjigu koja mu je došla pod ruku a potom je sjeo u Starbucks. Naručio je čaj latte te odlučio čitati do vremena svog polaska. U pozadini je svirala Ryo Fukuijeva skladba Early Summer kada je otvorio prvu stranicu knjige “Men Without Women”, Haruki Murakamija.

Okuyucu je već tri godine pokušavao natjerati sebe da čita više, a Murakami je bio jedan od nekolicine živućih autora na koje se posebno želio fokusirati. Ovo je očito bio njegov dan, za razliku od “Hard-Boiled Wonderland and the End of the World”, posljednje Murakamijeve knjige od koje je odustao nakon svega nekoliko stranica, radnja ovog djela ga je zaintrigirala od samog sinopsisa s poleđine knjige.

U sedam priča, Haruki Murakami donosi svoje promatračke vještine, kako bi nam iznio živote muškaraca koji se, svaki na svoj način, zatiču u samoći. Ovdje su ljubazni liječnici, studenti, bivši dečki, glumci, barmeni, pa čak i Kafkin Gregor Samsa, okupljeni kako bi ispričali priče koje govore svima nama.

Otvorivši knjigu, okolinu je obuzeo beskrajni prazni prostor, a pred njim su se od jednom nalazile ulice Tokya kojima su hodili usamljeni muškarci. Prvi kojega je upoznao bio je Kafuku, stari teatarski glumac, koji se nije osjećao lagodno u okruženju žena vozača.  Ono što se na njegovoj površini doimalo kao otvorena mizoginija, u dubini je krilo nešto mnogo kompleksnije. Stari glumac je naprosto izgubio povjerenje u ženski rod, a potom izgubio svoju ženu. Prošlo je mnogo vode ispod mostova i Kafukua je nagrizala njegova usamljenost. Bio je oličenje standardnog Murakamijevog protagoniste, samo što to Okuyucu u tom trenutku nije znao.

Nastavio je svoje putovanje unutar korica knjige, ubrzo u njegovim ušima su odzvanjali The Beatlesi dok je sjedio u malom zapuštenom jazz klubu. Dok je vlasnik kluba stajao na ulazu pušeći,  Okuyucu je sada sjedio za stolom s gospodinom Tanimurom. Četrdesetogodišnjak, rodom iz Kobea pričao mu je o svojoj mladosti, te kako ga on, Oku, svojim fizičkim osobinama podsjeća na njegovog starog prijatelja Kitarua:

Kad pomislim na sebe u dvadesetim godinama, ono čega se najviše sjećam je kako sam bio sam i usamljen. Nisam imao djevojku da zagrije moje tijelo ili moju dušu, niti prijatelje koje bih mogao otvoriti. Nisam imao pojma što bih trebao raditi sa svojih dana, bio sam bez vizija za  budućnost. Uglavnom sam ostajao skriven, duboko u sebi. Ponekad bih prošao tjedan dana bez da sam razgovarao s bilo kim. Takav život sam vodio godinu dana. Dugu, dugu godinu. Je li to razdoblje bila hladna zima koja je u meni urezala vrijedne lekcije odrastanja, ne mogu doista reći.

U to sam se vrijeme osjećao kao da svake noći i ja gledam kroz prozorska okna prema mjesecu napravljenom od leda. Prozirnom,smrznutom mjesecu debljine 20 centimetara. Ali nitko nije bio pored mene. Sam sam promatrao taj mjesec, nesposoban dijeliti njegovu hladnu ljepotu sa svijetom.

Jučer je

Dva dana prije sutra,

Dan prije prekjučer.

Nadam se da je u Denveru (ili nekom drugom dalekom gradu) Kitaru sretan. Dok je Okuyucu čitao završne linije priče Yesterday negdje s druge strane stvarnosti sa staničnog razglasa, začuo se poziv putnicima, autobus za Krakow u 18:15 upravo je stigao na postaju. Brzo je spakirao knjigu u svoj ruksak a potom se zaputio prema svom autobusu.  Ipak, svega pet minuta poslije, dok je sjedio u toplom, ugodnom sjedištu, a njegov mobitel mu krenuo slati notifikacije jer se nakačio na Wi-Fi, Oku je osjetio potrebu da nastavi čitati knjigu. Čak i u onom kratkom razdoblju od kafea do stanice mislima mu se motao Murakami. Konkretno, sjetio se internet šale o repetitivnosti motiva u njegovim djelima. Dok je prolazio kroz preostalih pet priča, i sam je osjetio neke od motiva koji su se iznova javljali, svi ti usamljeni muškarci su u konstantnoj potrazi za smislom… ako se u priči javi misteriozna žena, dobre su šanse da će ona utjecati na njihov razvoj, ili ako ništa drugo imati čudan i uzbudljiv seks s njima. Ipak nije mu to smetalo.

Upravo suprotno, odgovaralo mu je čitati priču o ženi koja, poput Šeherezade iz 1001 noći, svom ljubavniku nakon seksa priča o nevjerojatnim stvarima, poput prošlog života u kojem je bila jegulja. Mada je formula priča bila jednostavna, Okuyucu je mislio da je svaka pojedinačna nudila novi uvid u temu muške usamljenosti. Nekako je doživljavao cijelu stvar kao zbirku pripovjednih eseja na jednu temu i smatrao se sretnim što je od gomile knjiga koje su bile na izboru u trafici uzeo baš ovu. Za njega ona je bila jednostavan i brz način za upoznavanje sa Murakamijevim književnim stilom. Došavši na posljednju priču „Men Without Women”, ispisanu u poetskom zanosu napuštenog muškarca od jednom je u svojoj utrobi osjetio hladnoću, nije želio napustiti nju, knjigu koju je igrom slučaja podigao s police prije svega nekoliko sati.

Čitajući posljednje linije teksta, ponovno se zatekao u tami, autobus je jurio hladnim njemačkim autoputevima kroz noć. Na sjedištu pored njega nalazio se njegov ruksak, kao da je čuvao mjesto za nekoga tko nije bio tu. Tada se sjetio da je prošlo već šest mjeseci od kako se Yuki vratila živjeti u Hong Kong i od kada on putuje sam. Postao je svjestan praznine koja je obuzela njegov život. Ta ista praznina često je bila razlog da se od jednom zatekne na nekom mjestu, a da nije svjestan od kud tu. Upravo to mu se desilo nekoliko sati ranije prošao je kroz svoju unutarnju prazninu, muškarca bez žene, te se zatekao na kolodvoru Sloterdijk, u želji da putuje za Krakow, Beč, Klagenfurt….