Ljubavnici u sjeni: Dopusti mi da zbrojim puteve (prvo poglavlje)

Želim vas zainteresirati za jednu igru. Ne tako davno, ja sam je igrao sam sa sobom. Za ovu igru bit će vam potrebno malo mašte i mnogo emocija. Da li ste zainteresirani?

Ok, za početak, zatvorite oči i opustite se. Zamislite da sjedite na podu u središtu svoje sobe i okruženi ste svim stvarima koje posjedujete. Iz otvorenog ormara s vješalica u vas zure desetine košulja,  jakni i kaputa. Tu su dva tuceta majica, nekoliko pari traperica i poprilično fina kolekcija tenisica. S radnog stola u vas bulji instant kamera te gomila knjiga, i časopisa, koji ujedno prekrivaju dobar dio poda zajedno sa stripovima, gramofonskim pločama i tko zna čime sve ne. Negdje među tom cijelom zbrkom je i kutija s uspomenama iz prošlosti koju niste otvorili godinama… Zamislili ste sve to?

Ispred vas upravo se stvorio crni ruksak. To je jedan od onih ruksaka koji bi se smatrali ručnom prtljagom na autobusima i zrakoplovima. Kada izbrojim do tri, imate pet minuta da spakirate ono što vam je najbitnije, napustite sobu i nikada se u nju više ne vratite. Zamijenit ćete udobnost svog sigurnog, toplog doma za neizvjesnu i nevjerojatnu avanturu u nepoznato. Da li ste spremni? 1,2,3 … Nema više povratka.

Ja sam svoj ruksak spakovao za manje od pet minuta, bez ikakvih posebnih premišljanja. U njega je stalo svega nekolicina stvari, Od odjeće odlučio sam ponijeti tri košulje, tri monokromno crne majice, duksericu i nekoliko pari gaća i čarapa. Također sam ponio putovnicu, praznu novu bilježnicu, punjač za telefon i eksternu bateriju za mobitel. Na kraju sam svoju vreću za spavanje pričvrstio na ruksak.

Gramofon, kolekcija ploča, časopisa i knjiga, sve te stvari koje sam marljivo skupljao i volio gotovo čitamo jedno desetljeće, ostavio sam za sobom. Zavirio sam i u kutiju s uspomenama, prešao pogledom preko svih akreditacija (iz vremena dok sam bio novinar), iskorištenih putnih karti, narukvica s muzičkih festivala, fotografija, i sličnih sitnica prije nego sam je odložio.

Tada sam postao svjestan da ću morati ostaviti za sobom svoju instant kameru. To je jedina uspomena za kojom žalim što je nisam ponio, taj fotoaparat s kojim bih stvarao nove uspomene. Kvragu, moj ruksak je bio toliko pun da na kraju nisam uspio pronaći mjesta čak ni za knjigu koju sam trenutno čitao.

“Čekaj, ali zar nisi čitao Lovca u žitu, danas u autu?” upitao je Matt, s nekom čudnom satisfakcijom na licu, kao da je uhvatio svog prijatelja pripovjedača u velikoj laž.

“Budi bolan strpljivi, gdje ti se toliko žuri, još nisam došao do dijela priče u kojoj sam spakirao bocu s vodom, bento kutiju i Salingerovu knjigu u ceker i umalo zbog tog dodatnog pakiranja u četiri ujutro umalo zakasnio na vlak!“: brzo je odgovorio Borut, želeći nastaviti svoju priču što prije.

Grohotan smijeh počeo je odjekivati u hladnoj decembarskoj noći, ispred male drvene kolibe, u blizini jezera Lowyel. Grupica prijatelja-putnika uživala je u Badnjoj večeri. Andrea, njihova domaćinka, odlučila je iskoristiti trenutni prekid priče i kolektivne radosti kako bi očistila mali stolić pun staklenki i staklenih boca. Počela ih je skupljati brzim i vještim potezima i stavljati ih u drvenu gajbu.

“Idem u kolibu po još nekoliko boca vina”, rekla je blagim glasom, s iskrenim osmijehom na licu.

“Čekaj, pomoći ću ti”, izletjelo je iz Boruta brzinski, prijateljski, nepromišljeno. Ipak prije nego je uspio ustati, Andrea mu je odbrusila: “Hej, tko će onda zabavljati moje goste ako ti ustaneš od stola”, a onda se vješto okrenula prema ulazu u toplu kolibu.

“U redu, ali zašto si se uopće odlučilo otisnuti na ovo putovanje”, upitala je Dalia, Mattova djevojka, očito ne tako željna pomoći ustati od stola i pomoći s čišćenjem. Borutu je znao da je to znak da bi trebao sjesti, opustiti se i nastaviti s pričom.

Ranije tog jutra, Borutov autostoperski put, ukrstio se s putem Matta i Dalije. On je upravo završio svoju prvu avanturu, posjetu malom austrijskom gradu Klagenfurtu. Nije imao planova ili posebnih želja gdje dalje, stoga su ga njegovi novi prijatelji pitali da im se pridruži na putovanju do jezera Lowyel. Njihova prijateljica Andrea je živjela tamo, a dvojac joj je odlazio u posjetu  kad god su željeli povući se iz stresnog svakodnevnog poslovnog života, što je bio otprilike jednom mjesečno.

Svega nekoliko dana prije toga, Borut je još uvijek živio siguran i prosječan život, posjedovao je malu manufakturu čokolade i trgovinu u svom rodnom gradu Mariboru „Praviti čokoladu zvuči kao fantazija zar ne? Koga ne bi ispunjavao jedan tako lijep i ispunjen posao..ipak moram vam reći da ste u totalnoj zabludi” izgovarao je Borut u trenutku kada se Andrea ušunjala natrag za stol, tiho spuštajući nove boce vina za stol, pozorno je slušala priču svog novog poznanika. “Da, drobljenje zrna kakaovine, njegovo miješanje s finim domaćim maslacem i svježim mlijekom, potom dodavanje suhog voća ili cvijeća lavande opuštajući je proces u kojem je teško ne uživati”, priznao je Borut, “Međutim, prije ili kasnije nešto tako blago i sofisticirano postaje rutina kao i sve drugo u životu, a svaka rutina je prije ili kasnije uzrok nesreće ljudskoga duha. ”.

*

Nakon što je novopečeni autostoper dovršio svoju pripovijest, Matt i Dalia vratiti se u kolibu. Andrea je ipak odlučila ostati još neko vrijeme vani s prirodom. Zaputila se ka obali kako bi gledala mjesečinu koja se reflektirala na tamnoj mirnoj površini jezera. Borut ju je pratio, kamenom stazicom, sjeo desno od nje i uživao u trenutku tišine. U mislima je pokušavao pronaći pristojan način kako da upita ovu djevojku o njenom životu.

“Ona je stara prijateljica, koju posjećujemo tu i tamo”, tako su je Matt i Dalia predstavili. Svakom posjetom njih dvoje su donosili Andrei jednu gajbu knjiga i glazbenih ploča, a onda bi pokupili gajbu koju su donijeli prethodnog mjeseca. “Uvijek nas tjera da uzmemo novac za sve što za nju kupimo u antikvarnicama, ali rijetko kad išta od toga čuva; Mislim ploče još tu i tamo ali kad su u pitanju knjige, niti jednu nije zadržala kod sebe, već godinama. Nije baš da kontam fol, ali ono njen život njena stvar!”: jedino je što je Dalia uspjela da kaže Borutu o svojoj prijateljici prije nego su pristigli na jezero Lowyell.

Ipak čuti to, i vidjeti malu kolibu kilometrima udaljenu od svijeta, bilo je više nego dovoljno da u Borutu izazove ogromnu fascinaciju i poštovanje prema ovoj djevojci. Kako se netko odlučio živjeti sam u šumi pored jezera? Zašto bi netko odabrao graditi vlastitu drvenu kućicu, uzgajati vlastitu hranu, samostalno raditi sve kućne obaveze. Njemu je to zvučalo nevjerojatno, sav taj vegansko / minimalistički /eko održivi/ kreativni život, ali nešto je nedostajalo… Imao je dojam da je Andrea otkrila smisao života, a on je bio daleko od toga da dokuči šta bi to moglo biti.

Ipak čuti to, i vidjeti malu kolibu kilometrima udaljenu od svijeta, bilo je više nego dovoljno da u Borutu izazove ogromnu fascinaciju i poštovanje prema ovoj djevojci. Kako se netko odlučio živjeti sam u šumi pored jezera? Zašto bi netko odabrao graditi vlastitu drvenu kućicu, uzgajati vlastitu hranu, samostalno raditi sve kućne obaveze. Njemu je to zvučalo nevjerojatno, sav taj vegansko / minimalistički /eko održivi/ kreativni život, ali nešto je nedostajalo… Imao je dojam da je Andrea otkrila smisao života, a on je bio univerzumima daleko od toga da dokuči u čemu je tajna.

Iznenada, nešto mu je prekinulo tok misli. Dolje na desnoj strani obale jezera, nedaleko od njih dvoje, primijetio je sjenku životinje u pokretu,na ulazu u šumu. Bilo je to prvi put u njegovom životu da vidi stvorenje koje je upravo kročilo iz šume. Mala crvena lisica, elegantnim pokretima spustila se do jezera, popila malo vode a potom sjela na obalu.

Borut se okrenuo Andrei i nježnim pokretom tijela pokušao usredotočiti njen pogled na lisicu. Djevojka je zurila u njega, polu-znatiželjno polu-zgroženo, pokušavajući shvatiti što pokušava učiniti. Tiho i zbunjeno “Što” je izašlo iz njezinih usta i on se brzo okrenuo glavom natrag na mjesto gdje je lisica sjedila prije nekoliko trenutaka. Obala je opet bila pusta. Osjećao se glupo o tome što je učinio i počeo se glasno smijati, pokušavajući objasniti Andrei što se upravo dogodilo.

“Da, to je moja prva susjeda ovdje na jezeru. Ona je ujedno i moja najbolja prijateljica”, rekla je Andrea, kao da joj je posve normalno da ima divlje životinje za prijatelje. “Upoznali smo se prije nešto više od godinu dana; bio je to moj prvi tjedan boravka ovdje. Ok, da budem iskrena, to malo crveno stvorenje je vjerojatno jedan od razloga zašto sam odlučila živjeti ovdje. “, odgovorila je sada malo manje smireno, pokušavajući da iskulira iznenadni osjećaj srama svojim ponosom.

Dok se blago rumenilo javljalo u njenim obrazima, Borut ju je po prvi put pomno promatrao. U vrijeme njegova dolaska bio je zaokupljen prirodom, za vrijeme večere je bio zaokupljen sobom i svojom pričom, a tek sada, kada se prvi put zacrvenila pred njim, primjećuje koliko njen fizički izgled mnogo govori o njoj.

Lice joj je posjedovalo duge, ovalne crte, što bi uz njenu sitnu građu, mnoge navelo na pomisao da je još uvijek tinejdžerka. Njene modro plave oči zurile su u njega,  dok, pod tamom noći njen nos bio je neprimjetan. Budući da je živjela u divljini, njezina je koža bila prirodno preplanula, a duga smeđa kosa bila je suha i dijelom ispucala. Svaki mišić na njezinom tijelu bio je čvrst i razvijen. Bilo je očito da je svakodnevno obavljala fizičke poslove poput sječe drva. čišćenja snijega te obrađivanja zemlje.

Borut više nije mogao prikrivati svoju fascinaciju za način na koji je Andrea živjela, njegove su misli bile previše zaokupljene radoznalošću. Požuda za spoznajom, izvukla je hrabrost iz njega, te napokon izrekao ono što ga je satima stiskalo i zapinjalo mu u grlu: “Hej, nemoj me krivo shvatiti, curo draga, ali kako si, do vraga, pri zdravom razumu odlučila odbaciti sve i živjeti posve sama tu u ovom.. ovom suludom, savršenom, ništavilu prirode? “