Izgubljeni sevdah: Tri emigrantske pripovijedi

Uskoro će se napuniti dvije godine od početka mog izbjegavanja iz domovine. Na putu se i dalje osjećam najsretniji, u potrazi i istraživanju novih mjesta još uvijek tražim i istražujem sebe. Nisam jedini, nevjerojatno je koliko ljudi danas živi životom nomada, imigrira i emigrira. Svi mi tražimo parče sreće i slobode negdje drugdje, ipak ne mogu reći da svi to želimo i pronaći. Mene, na primjer, pogoni moj nemir, moja potraga za srećom pretvorila se u moju sreću, Ne osjećam se lagodno na pomisao pronalaska mjesta na kojem ću se ja smiriti.

To je lekcija koju sam naučio prošle godine u Amsterdamu. Kada se autobus zaustavio na postaji Sloterdijk tog novembarskog jutra, očekivao sam da ću kročiti u Europski grad grijeha. Vjerovao sam da je Amsterdam mjesto apsolutnog kaosa i najveće prljavštine svijeta, i moj jedini razlog posjete bio je Van Gogh-ov muzej. Do kraja tog dana shvatio sam da je Amsterdam spokojni gradić, idealan za obiteljske ljude i sve one dosadnjikave duše koje žele raditi od osam ujutro do četiri poslijepodne, pet dana sedmično. Da, Amsterdam je savršeno mjesto za pronaći siguran poslić koji otuđi čovjeku godine, pa čak i decenije života, za neku pristojnu platu. U pitanju je skladno mjesto gdje nitko nikoga ne gleda začudno i poprijeko, gdje ne postoji averzija prema drugom i drugačijem, pa samim tim i emigranti koje sam vidio u ovom gradu doimali su mi se sretniji od emigranata drugdje. Upravo zbog toga ja bi vjerojatno poludio ili pokušao naškoditi sebi nakon samo sedam dana življenja tu.

Rođen sam 1992 godine, u Sarajevu, pa sam prve tri godine života nesvjesno svakodnevno upijao zvukove pucnjave i granatiranja u mom gradu. Istina, bio sam „previše mali“ da bi upamtio većinu toga, i kada prebirem moja sjećanja pamtim par trenutaka u podrumima i u pretrčavanju ulice između dva haustora, ali duboko u moju podsvijest urezali su se zvukovi tog nemira. Moja majka je bila u ranim dvadesetim kada sam se rodio, moj otac od nje je stariji svega nekoliko godina, i koliko god oni istinski bili predani, moram priznati da je u njima ostao nemir neproživljene mladosti koji sam ja u svoju podsvijest upio. Priča o iseljavanju iz stana, kada sam imao svega sedam godina, potom dvije godine života koje sam proveo živeći s nanama i djedovima, dok sam roditelje viđao samo vikendom a ni tada nisam pretjerano dobivao njihovu pozornost, sve to je u meni gradilo nemir. Odrastao sam u sredini gdje je sramota čitati, znati i težiti ka boljem, u sredini u kojoj se najviše cijeni pripadnost nekom vjerskom ili političkom klanu, gdje se stvari rješavaju štelom a ne kompetentnošću i gdje dobar najebe u životu, i da, sve to u meni je gradilo nemir.

Taj nemir ja danas svakodnevno živim. Ako sam previše dugo na nekom mjestu krećem osjećati nelagodu, u mojim plućima se javlja gušenje a u glavi osjetim pulsiranje, nešto iz moje dubine mi govori da se moram nastaviti kretati. Ako su sve stvari u mom životu potaman, ako sam bez obaveza, imam dovoljno novca i krov nad glavom u meni se javi nelagoda, ne znam šta bi sa sebe pa krenem gledati kako nešto u životu promijeniti, samo kako bi opet zavladao nemir, kako bi se nešto dešavalo jer kada je mirno i sigurno sve oko mene ja osjetim strah da će me negdje netko ili nešto pokušati zajebati. Imam strah da će mi netko doći i oduzeti moj sklad stoga radije sam sebi oduzimam svoj mir.

*

Putujući i istražujući ja zadovoljavam svoj nemir, barem na kratko. Naučio sam uživati u njemu i biti sretan u malim stvarima u životu, ponajviše u razgovoru s emigrantima. Neki od njih također žive svoj nemir. Govorim sebi da su emigranti jedini sposobni da me razumiju, bez sažaljenja ili pomisli da sam budala. Razgovori dvoje emigranata uvijek se nalaze negdje između pripovijedanja, psihoanalize i filozofije.

Naravno  da nisu svi emigranti u isto vrijeme i intelektualci, ali je neminovno da i obični emigrant radnik, koji prodaje začine, orašaste plodove i sjemenke kako bi preživio se koristi svojim razumom i sposoban je da uvidi šta se oko njega dešava. Usamljeni Pakistanac kojeg sam upoznao u Varšavi bio je upravo to. Prodavač začina koji je držao malu radnju u podzemnom uličnom prelazu u centru grada. Sav novac koji bi zaradio slao je natrag u svoju domovinu kako bi edukovao sina. Ušao sam u njegovu radnju zbog predivnih mirisa koji su se širili prolazom a ostao gotovo sat vremena unutra radi pripovijedanja koje mu je strujalo u krvi. Na moje prosto interesiranje kako se pripremaju neke od čuvenih slastica s bliskog istoka krenuo mi je pričati o svojoj mladosti i danima dok je učio biti kuhar.

Govorio je glasom oca koji otkriva svom davno izgubljenom sinu bitan životni recept. Pratio je svoju priču pokretima tijela, sugerirajući rukama kako dodavati začine, miješati hranu. Prema njegovim facijalnim ekspresijama čovjek bi pomislio da je on bio sposoban iznova osjetiti okuse jela koje je pripremao prije gotovo tri decenije. Dobio sam dojam da živi  život na isti način na koji u svojim pričama priprema hranu, polako i strpljivo. „Sastojak koji dodaš sada doći će do izražaja kasnije“, pojašnjavao mi je pozadinu svakog dobrog kuhanja, potom pojačavajući ton svoga glasa dodao„Samo pažljivo! Kada dodaš previše jednog sastojka u hranu, sve ostalo će izgubiti na svom značaju, bit će potisnuto, zanemareno, dok ako dodaš previše različitih sastojaka finalni rezultat će biti besmislen. S jako malo sastojaka moguće je napraviti najbolja jela u bilo kojoj kulturi…“.

*

Bio je to prvi emigrant pripovjedač kojega sam upoznao i moja prva lekcija s puta. Pravilan omjer sastojaka i vremena dva su ključna faktora, kako kuhanja tako i življenja. Naravno na svojim putovanjima često sam slušao iste i slične mudrosti življenja iz usta različitih osoba, ipak ne dolaze sve lekcije u pravo vrijeme i nisu svi pripovjedači podjednako vješti. Od desetina priča o prelazima granica, u nesigurne teritorije drugih nacija i kultura koje su nam predstavljene kao zle, uz mene je tako ostala priča o granici Wagah-Attari koja dijeli Indiju od Pakistana. Pripovijest je sa mnom podijelila Joyitri, dvadesetsedmogodišnje Indijke koju sam upoznao u Mariboru gdje je pohađala doktorski studij filozofije. Nakon što sam joj spomenuo nekolicinu manjih nezgoda, bolje rečeno maltretiranja koja sam proživio na hrvatskoj granici, krenula je govoriti o granici koja svakog dana postaje pozornica za desetominutnu teatralnu promociju kulture, maskulinosti i jedinstva dvije nacije koje nekada su bile jedna.

15. Augusta 1947. godine, prema nacrtu iz Mountbatten plana, Britanska Indija je nestala kao imperija i na njenome mjestu su se nalazili novonastali suverene republike Pakistan, s Muslimanskim većinskom stanovništvom i Indija s većinskom stanovništvom Sikha i Hindusa. Britanci su se povukli iz svoje kolonije nakon što su je podijelili prepuštajući lokalnom stanovništvu, da zaroni natrag u svoju historiju, te probudi u sebi strah i mržnju prema drugome i podigne ruku na one s kojima su do svega nekoliko dana ranije živjeli mirno. Podjela je izazvala emigraciju 14 miliona ljudi preko vjerskih granica, a u izljevima nasilja tri religijske skupine živote je izgubilo, zavisno od procjena, negdje između tristo hiljada i dva miliona stanovnika. U novonastaloj Indiji Sikhi su protjerivali muslimane u Pakistan valovima kamenovanja džamija, silovanjem žena te klanjem i spaljivanjem muslimanske djece. Sa strane Pakistana Sikhi i Hindusi se nisu osjećali sigurno među muslimanima, te su se krenuli lagano vraćati u Indiju. Oni koji nisu sami učinili ovaj prvi korak, uskoro su postali meta isprovociranih Pakistanskih muslimana. Žednih krvi i osvete, Pakistanski muslimani su u sebi otvorili požudu te uzvratili nasiljem ne zaustavljajući se da promisle da li su Sikhi i Hindusi s njihove strane išta skrivili. Za njih, samo na osnovu odabira religije, ti ljudi su bili jednaki Indijskim koljačima koji su naudili njihovim bližnjim.

 Sedam decenija je prošlo od ovih dešavanja, ali gotovo svi granični prijelazi između Pakistana i Indije još uvijek nisu sigurni. Jedna od tri iznimke tog pravila je granica Wagah-Attari, na kojoj se svakoga dana stotine ljudi okuplja, sjeda na tribine koje se nalaze oko granice te promatra vojnu paradu koja se odvija svakoga dana od 1959 godine uz rijetke iznimke otkazivanja.

Cesta s obje strane granice se prazni, granične službe Indije i Pakistana se pojavljuju u tradicionalnoj vojnoj odori, naoružani visokim šeširima koji neodoljivo podsjećaju na irokezu sačinjenu od paunovog perja. Prilaze granici a potom se kreću u sinkroniziranim brzim i složenim pokretima, koji se doimaju negdje na granici između plesa i napada. Nakon što graničari s obje strane pokažu svoje simbole rivalstva i bratstva dva naroda, okrenuti jedni prema drugima, kreću s tradicionalnim vojnim hodom u stilu John Cleesea u Monty Python skeču „Ministry of Silly Walks“. Publika s tribina navija za njih, smije im se i aplaudira, bratski narod razjedinjen granicom iz religijskih razloga ponovno postaje jedno. Na barem petnaest minuta svakoga dana, koliko traje vojna parada, na granici Wagah-Attari, Indijci i Pakistanci nemaju predrasude i strahove jedni prema drugima. Tu je Joyitri otkrila da granice nastaju samo na mjestima gdje ljudi strahuju od onoga što im je nepoznato, pa se odlučuju zatvoriti u sigurnost onoga što oduvijek znaju i smatraju svojim.

*

A šta se desi s onima koji se otvore prema tuđem i nepoznatom? Zavisno koliko se zanimaju za tuđe, kao i uvijek poenta je pronaći pravilan omjer „začina“ u životu. Poenta je učiti i razvijati sebe ali ne i izgubiti svoj identitet. Šta god radili i mijenjali u svom životu, postoji jedna stvar koja će nas do groba progoniti a nećemo je moći promijeniti. Grad u kojem se živi, se može promijeniti, jednako lako kao i država, pripadnost ideologiji u koju čovjek vjeruje se može promijeniti, ako ćemo ići u ekstreme postalo je veoma jednostavno danas raditi i fizičke korekcije na tijelu. Na kraju dana jedina stvar koju nikada nećemo moći promijeniti je kada i gdje smo rođeni. 13.08.1992., Sarajevo je kamen koji ja moram nositi oko vrata do groba, i što ga duže nosim i što se više mijenjam, sve više uživam u njegovoj težini. To je lekcija koju sam naučio prije svega nekoliko noći.

Ovog puta ja sam se našao u poziciji emigranta pripovjedača, dok je poziciju slušatelja zauzela moja prijateljica Ceren koja je došla iz Istanbula  na godinu dana studentske razmjene u Klagenfurt. Sjedili smo u kuhinji za stolom kada je krenula odmotavati da strahuje vratiti se u svoju konzervativnu zemlju, dok opet osjeća potrebu i ljubav prema domu koji je napustila.

Ceren ne želi mnogo od života, priliku da sama može da izabere kako će se odijevati, šta će misliti te da može slobodno govoriti bez straha da joj se nešto ne desi. Osobno nikada nisam vidio Tursku kao konzervativnu sredinu ali u razgovoru s njom uočio sam koliko ideologija moje zemlje prepisuje od Turske ideologije. Iz dana u dan sve je manje poželjno u Bosni ali i u Turskoj biti otvoren prema drugom i drugačijem. Tako se u Turskoj egzila hvataju učeni ljudi jer su vidjeli kako njima slični, slobodni mislioci danas trunu u zatvoru. U Bosni opcije su slične, il odjebi iz države il ostani da te gazimo. I zaista naša Nacional-fašistička stoka iz sva tri krda podjednako se trudi da nagazi nekog tko se usudi učiti, misliti te raditi dobro.

Kako nisam imao jednostavan odgovor na dilemu koju je Ceren imala u sebi, odlučio sam joj ispričati svoju životnu priču. Od Vrela Bosne do Žute tabije, prosječnoj osobi potrebno je između 200 i 250 minuta hoda. U tih 250 minuta hoda ne bi mogle stati svi bitni mitovi, historija i osobne priče koje imam o Sarajevu. Da, kao i ona ja sam istinski zaljubljen u svoj rodni grad. Ipak, mada je 250 minuta malo da u njih stanu sve pozitivne priče koje imam u gradu, to vrijeme nije dovoljno da ispričam jednu priču, o mojoj patnji i propasti koju sam svakodnevno živio u tom gradu. Da, tu i tamo imao sam sretne trenutke koje pamtim, ali oni su ništa naspram gotovo svakodnevnog sranja koje sam proživljavao.

Svaki put kada se zateknem u gradu vidim sve manje ljudi, sve više pokvarenosti, depresije i straha u ljudima… S jedne strane želio bi da mogu uživati svakodnevno u mojim omiljenim gradskim kafićima, kinima i knjižarama s ono prijatelja što je ostalo tu, volio bi jesti ukusnu tradicionalnu hranu i sve te slastice iz djetinjstva, ali shvatio sam da jedna baklava i kafa s rajom nisu vrijedni slušanja crnjaka u tramvaju, gledanja kako sve iz dana u dan osiromašuje dok politička elita priča mitove  kako se samo njihova nacija i religija pati i da su za to krivi oni drugi i drugačiji.

Moj život nije tamo gdje ljudi za normu uzimaju patnju nego tamo gdje svako misli i radi što ga čini sretnim gdje ljudi žele napredak, kako osobni tako i napredak za svoju sredinu. Stoga znam da nemamo ništa od sentimentalnosti ni ona ni ja ako dugoročno gledano taj sentiment oduzima zdravlje i krati životni vijek. Nas dvoje, baš kao i bilo koja osoba koja se usudi otvoriti prema tuđem i nepoznatom ne  zaslužujemo potiskivati našu otvorenost i slobodu izražaja samo kako bi imali priliku biti tamo gdje smo rođeni. Govorim Ceren a ustvari držim lekciju samome sebi… I postaje mi jasno zašto su emigranti sjajni pripovjedači. Dok pred sugovornicima iznose nevjerojatne priče na rubu pripovijesti, filozofije i psihoanalize, oni ustvari samo žele da na kratko umire nemir prošlosti u sebi.