Izgubljeni sevdah: San na dlanu

Autobus je prilazio gradu, za nekih pet minuta bit ćemo na petlji, pomislio sam… Lagano sam okrenuo glavu u desno i na svom ramenu primijetio da ona još uvijek spava. Poljubio sam njeno čelo a potom je krenuo milovati lijevom rukom. „Ljubavi, ljubavi“ izgovarao sam tihim glasom, „Uskoro smo u gradu, budi se“. Zavijala je zvucima nezadovoljstva, sigurno joj je nedostajalo sna. I meni je, ipak smo proveli cijelu noć u Zagrebu na festivalu i po jebenim tramvajima… Okrenula se i nasmiješila, poljubila me, a potom krenula pakirati svoje stvari.

I petnaest minuta poslije, zbog zastoja na Stupskoj petlji koji je postao Sarajevska svakodnevica izašli smo iz autobusa. Ona se još uvijek budila a ja sam već bio na oprezu. Nikad dovoljno opreza u ovom jebenom gradu. Mada nisam bio tu svega devet mjeseci nisam zaboravio kako biti na rubu i oprezu. S druge strane zaboravio sam sitnice, bar one osnovne. Po prvi put sam primijetio rujine doma penzionera, rupe na putu, „švicarski sir“ dezen na zgradama nastao od granata i gelera. Ovo mjesto se izgleda nikada neće riješiti svoje kuge, pomislio sam.

Hodali smo polako ulicama, ona se adaptirala na novo okruženje, ja sam tražio koliko toga se promijenilo od posljednje posjete ovdje. Ne mnogo. Čak i u stanu, u kojem je sestra redovno bivala u tom vremenu se nije ništa promijenilo. Yanxi je ostala iznenađena u kako velikom prostoru živim sam. Ipak, divljenje je ostavila za malo poslije jer joj je odmor u toplom krevetu bio prioritet broj jedan. Nisam joj zamjerio, mada imamo manje od 48 sati skupa ovdje, bolje ćemo funkcionirati nakon kratkog odmora. Polegli smo prosto na kauč bez ikakvog pripremanja ili bilo čega. Mala jastučad su bila dovoljna za glavu a kako je čista deka ležala preko fotelje bilo je očito da ćemo je iskoristiti.

Te noći je po prvi put u životu čula ezan. Sjedili smo u čajdžinici kod Džirla i razgovarali. Pričao sam joj kako je mladi Gavrilo Princip, na današnji dan prije tačno 104. godine izvršio atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju. Pričao sam joj kako je ovaj grad gorio nekoliko puta. Kako su bolesni umovi širili kugu mržnje, te pokušali da izbrišu svu kulturu ove kasabe u kotlini. Kada knjige, pozorišta i muzeji nisu pošteđeni, teško je zamisliti šta su tek ljudi doživjeli…. A onda se začuo ezan.

Husejn je smanjio muziku i izašao na dvorište svoje čajdžinice, kujundžija s druge strane ulice ostavio je svoj čekić, a ja sam prestao sa svojim pripovijedanjem. Ona je krenula nešto da izusti ali onda je shvatila šta se dešava. Glas mujezina s Kovača budio je spokoj u zraku, par trenutaka sabura, odmor od svakodnevnog životnog jada kako bi se odala počast uzvišenom Stvoritelju. Poziv da se čovjek očisti a potom nagradi svoje tijelo pokretom i svoj duh smirajem. Tri minute poslije sve se ponovno vratilo u isti, ubrzani smrtnički tempo. Husejn je ponovno pojačao muziku, kujundžija se vratio svom kuckanju, privodeći svoj dnevni rad kraju a ja sam se vratio svojoj ulozi turističkog vodiča.

Bilo je vrijeme da se krene, i pogleda grad sa žute tabije. Da smo bili tu svega nekoliko sedmica ranije mala gradska kula vrvjela bi od postača, željnih zvuka topa, druženja te mirisa somuna, tope i pizze iz Mahirove pekare.  Ramazan je upravo prošao pa kula nije bila toliko zanimljiva Sarajlijama, koliko nekolicini turista.

Gledali smo kako se svjetla grada pale, u pomrčini koja je nastajala. Pokazivao sam joj Vijećnicu, Pivaru, mostove, odmah izričući planove za naredni dan. Vodim te da vidiš tu hibridnu arhitekturu istoka i zapada koju nudi Vijećnica, potom idemo na ćevape dole kod Želje, tu su najbolji a onda….. Uočio sam da joj je sve bilo galaksijama daleko i strano. Naprosto morala je vidjeti da bi razumjela… Pa sam promijenio metodu. Bio jednom jedan pisac. On nije pisao romane, niti poeziju, pisao je mahalanja.

Mahalanje ti je… uprošteno pripovijedanje o ljudima i njihovom svakodnevnom neobičnom životu. Ulovio sam njenu pozornost. Ono što je zanimljivo je da nikada nije završio srednju školu, nikada nije bio priznat u svom životu jer nije napisao niti jedno kompleksno djelo ili filmski scenarij, mada je svojim radom izlučio generaciju književnika, muzičara, glumaca i redatelja u ulici Kate Govorušić/ Fuada Midžića…. U njenoj kulturi za uspjeh je bila potrebna predanost i konstantan rad, neiscrpan rad da se ne lažemo. Samo oni koji konstantno rade i spremni su žrtvovati 16 sati na svoj rad mogli su da uspiju. Ali ne i u ovoj prokletoj magičnoj kotlini. Zato joj se i dopadala priča.

Pokušao je napisati scenarij za film koji nikada neće biti snimljen jer je počeo rat. Tada ga je  kćerka izmjestila kod sebe u Ameriku, napokon je prestao biti propalica. Nije više živio u bijedi, u strahu i jadu, ali njegov književni duh mu nije dao mira. Jednog dana je spakovao kofere i vratio se ovaj grad, kako bi umro kao pisac… Nakon povratka nije imao doma, na ono malo slave što je imao dobivao je neke sitnije mizerne plate a kako filmska industrija se još nije podigla, njegov scenarij nikada nije adaptiran u film… Da jeste zvao bi se… Zaustavio sam svoju priču tu i rekao joj da ispruži ruke ispred sebe i kaže mi šta vidi. „Izgleda kao da mi je čitav grad u rukama…“, upravo, to je i on rekao, ovo dole ispred tebe je ništa drugo nego San na dlanu…

Ona je bila oduševljena a ja sam osjetio u sebi teret i patnju života koji je Daco imao… I sam živim sličnu sudbu, ne pripadam i prezirem taj veliki liberalni svijet u kojem su svi tako savršeni a opet ne podnosim kugu koju je rat uselio u duše ljudi ovoga grada i ove zemlje. Nema nigdje na svijetu tog mira i užitka življenja kao kod nas a opet nema nigdje gorei osobnije patnje nego opet tu, na tom istom mjestu. Zato je nas od Krvi i Meda zapalo da nazovemo svoju glazbu crna žuč. Jebiga takvu nam nafaku dragi Bog izgleda dao.

Spustili smo se ponovno u grad, i napravili kratku pauzu u dvorištu Begove, kako bih ja klanjao. Kako je unutrašnjost džamije bila zatvorena, ostavio sam je da gleda dvorište dok sam ja otišao obaviti svoju dužnost prema Uzvišenom. Kada sam završio, iznenadila me svojim riječima. „Želim uči unutra, vidjeti kako izgleda“…

Rekao sam joj možda sutra, iskreno ne očekujući da će se sjetiti ili insistirati na tome više. Nisam imao želju nametati joj nešto svoje ili praviti pritisak na nju svojim uvjerenjima, a imao sam dojam da na neki način ovim činom sam to napravio. Nikada do sad me nije imala priliku vidjeti kako abdestim i kako se sav teret s mene spusti kada se molim. Nakon što sam klanjao akšam još neko vrijeme smo proveli lutajući ulicama grada…