Izgubljeni sevdah: Preživljavati u uređenoj zemlji ili uživati u kaotičnoj?

Iz mojih dosadašnjih tekstova možda se mogao steći dojam da je u „Europi“ sve savršeno. Slovenija, kao i čitava Europska Unija na svojoj površini se doimaju doista tako. Vjerojatno veliki broj emigranata studenata i emigranata radnika za vrijeme svog boravka ovdje ne uspiju da primijete da ono što im je otvoreno servirano u javnom medijskom prostoru samo maskirana šarada. Žureći na svoje poslove i fakultete te održavajući kontakt s domovinom ne stignu se zaustaviti i pogledati da ni ovdje nije sve idealno.

Danas je Dan republike i Kristijan je popio malo…

Danas je 25. novembar, dan Državnosti Bosne i Hercegovine koji sam „proslavio“ na neuobičajen način. Jutro sam započeo sarkastično, puštajući „Dan republike“ od Zabranjenog Pušenja da me razbudi, rutina koja funkcionira na godišnjem nivou već gotovo jednu deceniju. Prelistao sam nove tekstove na portalima koje pratim a potom se uputio prema zajedničkoj kuhinji, kako bi napravio sebi čaj. Na mom putu od sobe do kuhinje na hodniku me zatekla izrazito zanimljiva i nesvakidašnja scena. Kineskinja Kum stoji ukočeno te promatra tijelo ispruženo posred hodnika. Kristijan, (Slovenac koji funkcionira po principu jutrom radi, podnevom studira, noću pije) je malo pretjerao, uspio doći do vrata od svoje sobe, ali ne i uči u nju. Ključ mu je još uvijek bio u rukama. Jedino što mi nije bilo jasno je zašto su mu hlače bile spuštene do koljena, odnosno koja pijana logika je njega vodila. Nakon što smo Milica, (koja se također u tom momentu zatekla na hodniku) i ja unijeli Kristijana u sobu, dok nas je Kum navigirala kroz prostor, život je nastavio dalje.

Čeka se viza, da se radi van..

Dok sam unosio Kristijana u njegovu sobu, odlučio sam da doručkujem vani. Želio sam bar na kratko da izbjegnem ono što će očito biti glavna tema zajedničkih prostorija ostatak dana (pijani Kristijan). Nekako mi je u toj cijeloj jutarnjoj zbrci promaklo da vikendom ovdje nije moguće jesti vani. Odnosno jedini restorani koji vikendom ovdje rade drže Južnoslavenske i Kineske obitelji (kako prikladno). Emigranti uspijevaju opstati u ovoj zemlji upravo jer su spremni žrtvovati sve za ostanak. Njihova logika je veoma jednostavna, bolje u uređenom društvu svaki dan raditi kako bi preživio nego u svojoj problematičnoj domovini uživati u slobodnim danima. Dok domaći građanin odmara i uživa, emigrant radi. Zanimljiva stvar je za koga i koliko ustvari se radi nedjeljom? Da li uopće ima smisla biti otvoren danima u kojima je polovina građana na odmoru u prirodi dok drugo pola planira svoj obiteljski ručak? Emigrantu svaki cent vrijedi. Lijeni studenti i izmoreni tinejdžeri moraju jesti, i koliko god sitno izgledalo tih nekoliko eura koji će oni ostaviti vikendom za hranu, emigrantu su jako bitni.

Kako ne upošljava radnike van okvira svoje obitelji, emigrant je svoj život posvetio radu kako bi preživio. Došao je tu negdje van, u obećanu zemlju i obećani grad, ili barem u mjesto koje je mirno, odnosno mnogo mirnije nego tamo negdje od kuda je došao. Emigrant nije navikao da je nedjelja dan da prirodu. Za njega svaki dan, je dan za porodicu i tu svaka rasprava o slobodnom danu završava. Jedan poznanik, Khasim, s bliskog istoka, nedavno je zatvorio svoj fast food jer je radio sam, odnosno nije imao obitelj ovdje. Bez porodice sve moraš sam jer nemaš novca za radnika. Ako radiš sam ne možeš uslužiti dovoljan broj ljudi u trenutcima kada je velika gužva, a ako ne možeš uslužiti ljude u gužvi onda ti studenti neće dolaziti pa ti ne vrijedi raditi ni vikendom. Tako glasi uzročno-posljedični niz do poslovnog neuspjeha ovdje…

Kako Khasim više nije radio, te falafel i kebab nisu bili opcija, odlučio sam posjetiti restoran Baščaršija i naručiti porciju ćevapa. O somunu sam mogao sanjati, a kao noćnu moru poslužili su mi supu i šopsku salatu kao prilog ćevapima. Ipak, na sebi svojstven način obilježio sam Dan državnosti, sam, sa svojim mislima o nama čefurima i njima domaćim.

Danas se klinci igraju nacista

Nakon doručka i šetnje gradom, zaputio sam se ka domu, i kao što sam i očekivao, Kristijanovo pijanstvo je bilo u fokusu. Sjedio sam sa svojim prijateljima u zajedničkim prostorijama doma, jer kao ni oni ni ja nisam imao ništa pametnije za raditi, a i da sam imao, baš kao i oni bio sam u financijskoj oskudici. Nakon gotovo dva sata hvatanja zjala uz niz praznih razgovora i prostih studentskih igara, zazvonio mi je telefon.

Zvao me Khasim. Naprosto je želio s nekim razgovarati, podijeliti šta mu se prethodne noći desilo. Bio je verbalno zlostavljan od strane lokalne neo-nacističke mladeži, jer su smatrali da je njegov hod „pederski“ a njegova boja kože nije dovoljno europska. Nije im se suprotstavio, jer da je progovorio na svojem hibridnom slovenskom, imao je strah da bi popio batine. Nije otišao ni na policiju, jer šta mogu oni, u krajnjem slučaju, i konzervativna nacionalna omladina ovdje ima jednaku slobodu govora kao i svaka druga društvena skupina. Na kraju razgovora rekao mi je, radije ću ovdje u uređenom društvu preživljavati, nego uživati u kaosu moje domovine.