Izgubljeni sevdah: Noć u Beču

Na Bečku stanicu Erdberg izlazim kao novi, drugi čovjek. Izlazim kao osoba koja zna koliko joj je ostalo do kraja života i imala je sve i sada, na samom koncu ono što je najviše uzbuđuje je ustvari taj sami kraj.

Lagano lutam ulicama grada, šetam prema centru jer nemam pametnijeg posla. Hod ili voz uopće nije bitno, krećem se prema centru samo kako bi misli nastavile se kretati, kako bih nastavio tok onoga što se u mojoj glavi odvija. Presabirem moguće scenarije rastanka, razmišljam šta ja to imam njoj tačno da kažem, ako imam išta. Najbitnije je ostati snažan do posljednjeg trenutka, zaključujem. Najbitnije je da oboje ostanemo snažni.

Vrijeme sporo prolazi, hladni blagi centar grada ne nudi nikakvu zabavu u sumornoj ljetnoj noći, nakon kratkog vrzmanja osjetim glad te u prvom obližnjem McDonaldsu grabim nešto za pojesti a potom krećem natrag na autobusnu. Tek je jedan sat, još punih sat vremena, nakon cjelodnevne jučerašnje vožnje i hodnje moram čekati na nju. Osim mene na stanici je dvoje putnika backpackera i ovisnik koji je upravo kupio svoju dozu kokaina.

Nikada nisam gledao nekoga kako koristi kokain i kakva dejstva ta droga ima na njega. Sjedim na pristojnoj distanci i promatram dečka koji pokušava sastaviti čizu, nezgrapnim pokretima. Razvlači je prstima na ekranu svog smartphonea. A potom, začeplja jednu nozdrvu i nečim što vadi iz džepa a ja ne kontam u tom momentu povlači svoju crticu. Naslanja glavu na zid iza sebe. Narednih nekoliko minuta ništa se ne dešava.

Koji smor, kontam, narkotik tih para i tog elitnog statusa nakon kojeg naprosto ostaneš sjediti naslonjen na zidić. Hladno je, navlačim svoju duksericu u trenutku kada vidim da narkoman lagano kreće drhtati, po mom mišljenju od hladnoće. Drhtaje uskoro zamjenjuje ljuljuškanjem, u širokim lukovima lijevo, desno. Svjetlo na mobitelu drži upaljenim… Lijevo, desno, poput metronoma, uspostavlja takt, u početku sporiji, a kako minute prolaze sve brži. U nekom trenutku drijemež me preotima pa gubim narkomana na trenutak.

Naredna scena koje se sjećam je da se dečko utačkao, blago njihanje u širokome luku sada je zamijenilo ubrzano ljuljanje u jednoj tački. Gibanje lijevo desno je i dalje postojalo, samo je sada bilo svedeno na centimetre. Samo na treptajima njegovog mobitela bilo je jasno da se još uvijek giba, sada užasno velikom brzinom. Dva je sata iza ponoći a njenog autobusa još uvijek nema. Ovisnik je dostigao svoj vrhunac i sada je opet, za nijansu sporiji. Očaj u meni ponovno raste. Šta ako je autobus napravio neku izmjenu

Postoje stvari koje naprosto ne možemo izmijeniti u životu. Postoje trenutci za koje se nikada nećemo moći spremiti, koliko god o njima i njihovim ishodima razmišljali. Autobus se pojavio u 2 sata i 15 minuta na postaji. Izašla je laganim umornim korakom, imala je blagu dozu zgrčenosti u svom tijelu… Toga sam svjestan sada dok pišem, mjesecima nakon događaja. Nije trčala kao u filmovima, nisam je podigao od asfalta kao u filmovima. Lagano smo prišli jedno drugome i stisli se u zagrljaj. Trajalo je… Trajalo je bez prestanka pet minuta u ovosvjetskoj koncepciji vremena, ipak za nas trajalo je beskraj a sjećanje se može svesti na svega sekundu. Nismo progovarali. Blizina naših tijela je govorila dovoljno i govorila sve. Nije bilo potrebe za riječima, bar ne tu, u zagrljaju, dvoje ljubavnika u sjeni.

Istovremeno smo blago popuštali zagrljaj i postajali svjesni da nam je još jako malo vremena ostalo. Napokon smo progovorili. Srce mi je pumpalo. Deset minuta, u deset minuta mogao bih ispredavati esencijalne teorije i historije bilo čega bilo kome na ovom svijetu, mogao bih naučiti osobu kako da napiše knjigu ili živi puniji život ili voli ili k vragu bilo šta. Ipak deset minuta s njom nije bilo dobro. Nije bilo dovoljno. Trebalo mi je više. Želio sam više. Ipak i nije da smo imali mnogo toga jedno drugome da kažemo.

Kako se nećemo vidjeti za tvoj rođendan spremila sam mali poklon… izgovorila je pružajući mi malu kesu iz koje je virila čokolada. Jesi sve završila, sve spakirala? brižno sam je pitao. Naravno – Kad letiš – u 10 ujutro, prvo iz Praga za Moskvu a onda do Pekinga. Tu će me dočekati rođak s kojim ću provesti dan a potom kući, od kud tebe? – Evo, krenuo na konferenciju u Salzburg – Kako je bilo na književnoj radionici – Nije loše, nisam ništa osvojio ali nije loše bilo je ok šta-ja-znam – Koji su ti dalji planovi – Nakon Salzburga? Iskreno nemam pojma.. Kao i uvijek pisati, tražiti posliće tj. načine kako da kljucnem nešto novca tu i tamo – Meni samo ostaje učiti i spremati master i tražiti gdje raditi doktorat – Ma da, pametna si ti cura, lako ćeš ti to – Nadam se da ću moći nešto da nađem u Europi – Ma joj ti i ja za godinu dana, srećemo se na aerodromu u Berlinu i odmah idemo u naš stan divljati i živjet ko ljudi – hahahah zvuči kao sjajan plan! Može! – … – … – Wo ai ni…. – Volim te… odgovara na mojem jeziku.

Osmijesi se šire na našim licima.. Gledamo se, pokušavamo nabaciti još koji small talk, još koju casual misao, čisto… ha, čisto da se ne bismo osjećali neugodno i da ne bismo završili u patetici i roneći suze. Jebiga, to je istina. Nema više ovo je sve što nam je ostalo i opet izigravamo jedno pred drugim cool. Vjerujemo u ono što govorimo jedno drugome i sebi mada znamo da nemamo nikakve šanse. Vidjet ćemo, u nekoj suludoj alternativnoj realnosti vjerojatno završimo skupa seksajući se u Berlinu 12 mjeseci nakon ovog govora. Možda upravo mi živimo u toj suludoj realnosti… Vozač poziva putnike natrag u autobus, šupak ukrao je sigurno oko pet minuta nam… Gledamo se, smiješimo se jedno drugome a potom rastajemo. Ulazi u autobus a ja pratim pogledom svaki njen pokret dok se autobus ne izgubi iz mojeg vidokruga.

Napuštam postaju i krećem tražiti neko toplo mjesto koje još uvijek radi da se zgrijem na dva sata. Kako pomalo očekivano ne pronalazim ništa, sjedam na klubu u jednom parku. Spuštam ruke na svoje lice i krećem roniti suze. Pokušavam izbjeći nalet slabosti ali ne uspijevam. To je što je. I muški plaću, svi plaću, suze nisu znak slabosti nego emocionalne zrelosti, sposobnosti da brinemo za nekoga i nešto van okvira sebe samih… Osjetim potrebu za šečerom stoga posežem za malu kesicu koju mi je poklonila. Izvlačim čokoladu a nju prati i mala razglednica iz Rima.

Pored Koloseuma, prije mjesec dana smo stajali skupa i pričali po prvi put zrelo o životu, sve do tada je bilo blago omladinsko flertovanje i zezanje. Ipak tu na svega nekoliko trenutaka smo zaboravili na sve te sitne stvari koje život čine poput voljenja i putovanja i uspjeha u karijeri i novca i pričali o stvarnom životu o mogućnosti zajedničkog života i imanja djece. Razgovarali smo i pravili krugove oko gladijatorske arene. Tu smo proživjeli skupa sve do naše starosti, s djecom, unučadi, sa smislom sveg našeg življenja u nekom malom apartmanu u blizini jezera, mjestu gdje u miru možemo džogirati, raditi jogu, meditirati i stvarati našu umjetnost… Posljednji Gladijator ispred Koloseuma nam je u svakom krugu uzvikivao Ave Cesar! Ave Roma! pokušavajući nas premuntati da se fotografiramo s njim što bi nam onda fino i masno naplatio. Nakon trećeg kruga postalo nam je smiješno. Ipak njegov glas mi je odzvanjao dok sam držao razglednicu u ruci. Živio Cezar, živio Rim u kojem sam stvorio neka od najljepših sjećanja u svojem životu.

Otvaram razglednicu i krećem čitati tekst. Riječi kojima se istinski željela od mene oprostiti. Ne ono što sam čuo tu na stanici Erdberg ili stanici Istočno Sarajevo, ne ono što sam dobio u formi sms poruke… Ne, ovo je bilo nešto sasvim drugo… Ovo je razlog zašto još uvijek pokušavam da pišem…