Izgubljeni sevdah: Grčenje

Narednog jutra ona je mene probudila, a kako sam vidio da je sva radosna i uzbuđena i spremna da istražuje grad odlučio sam se zajebavati na njen račun. Hanuma, ti bi hodala, a gdje je kafa? Gdje je doručak? Jesi’l pitu razvila. Gledala me čudno i krenula se blago mrštiti jer joj se obraćam na svom jeziku na kojem nije znala gotovo ništa da kaže. Ipak se usudila odbrusiti mi sa „Šuti“ na to dodajući „Let’s go I want to see mosque“. Nisam odustajao od kafe, Sabur means chill out, so first of all sabur, second of all where is coffee? Man and woman start their day here with a coffee from džezva in small filžans (upoznao sam je s džezvom i fildžanima prethodne noći kod Džirla) We don’t do anything here before we have coffee . Očito nije ulovila moju zajebanciju pa je krenula prema kuhinji. Sabur, I’m just joking, give me five minutes and than we’ll go so you can see Valter.

Uspio sam je nagovoriti da prvo šta doručkujemo pa je pao i prvi burek iz pekare AS prije nego smo se zaputili u grad. I dalje nije odustajala od Begove. Probao sam joj pojasniti da joj je potrebna marama a da smo zaboravili potražiti kod mene po ormarima ima li kakva koju bi mogla nositi. Nije se bunila, hodali smo okolo, prelazili preko svakog mosta, pričali o Ajfelu, Bošku i Admiri, o mudrosti da treba požuriti polako, stajali na mjestu s kojeg je Gavrilo pucao i prošli nekolicinu slavnih lokacija na kojima je Valter operirao po Sarajevu.

Da sam znao gdje je Zisova radnja vjerojatno bih je odveo i to da vidi ali i ovo je bilo zasigurno mnogo. Kako sam imao obaveza za riješiti u gradu ostavio sam je na sat vremena u Muzeju ratnog djetinjstva kako bi imala priliku bolje razumjeti ovaj grad…

Kada sam se vratio po nju, stajala je s mojom prijateljicom s fakulteta koja radi u muzeju i razgovarala. Same su se upoznale. Gremo? Upitao sam je a ona mi je odgovorila također na Slovenskom Gremo! Potom se vratila ponovno na engleski jezik i rekla mi da želi kupiti nekih suvenira. Bilo je samo jedno mjesto koje je dolazilo u obzir u mojoj glavi, Bezistan!

Vjerojatno je to isto palo na pamet i mojoj prijateljici Miji pa je znala kako da uputi Yanxi da me prevesla na fin način. Prolazeći kroz Bezistan, krenula je gledati marame, kako bi kupila mami jednu. Sljedeća stvar koju znam je da pola sata poslije izlazimo s dvije marame, jednu za nju, jednu za njenu majku i da sada ona ima sve što joj je potrebno da uđe u Begovu džamiju.

Nije bilo više razloga da joj ne ispunim želju, u dvorištu Begove pronašla je neku Turkinju da joj veže maramu oko glave, nakon čega mi je bila gotovo neprepoznatljiva. Ispunio sam joj želju, platila je kartu za ulaz u džamiju za turiste a potom smo na sporedni ulaz ušli.

Kada sam je kasnije pitao šta misli o gradu i svemu, rekla mi je da je ovdje u Sarajevu, prvo u čajdžinici kod Džirla kada je čula ezan, a potom ulaskom u Begovu džamiju, osjetila da nismo sami na ovome svijetu… Da mora biti nešto više, nešto što ne pojmimo, što je stvorilo sve i dalo nam na izbor ili da uživamo u spokoju i milosti koju nam pruža ili da se svakodnevno grčimo i strahujemo od svoje egzistencije…