Izgubljeni sevdah: Kafu mi draga ispeci

17. mart 2018. godine, Maribor.

Yanxi i ja smo živjeli skupa u našem apartmanu već više od mjesec dana. U tom periodu, ja sam proveo sedmicu u Berlinu, zbog filmskog festivala, te sam s njom otputovao na dvodnevni izlet na Plitvička jezera. Pomalo začudno, ona nije mnogo putovala u tom trenutku, stoga smo već poprilično navikli živjeti zajedno. Nismo sve radili skupa, niti osjećali potrebu za tim, svatko je živo u svom osobnom skladu koji je istovremeno prijao onome drugom. Ipak priznajem da smo razvili nekoliko zajedničkih navika, od kojih, meni možda najdraža svakako su bili naši doručci.

Nepisano pravilo u našem malom domu bilo je, tko se prvi probudi priprema doručak. Uvijek smo se trudili biti što tiši pri činu pripreme jela, kako bismo “iznenadili” ono drugo. Nakon što bi se jaja, palačinki, sutlija, voćke ili sladoled našli na stolu ideja je bila ušunjati se u krevet onog drugog i probuditi ga. Naravno, to nikada nije bio jednostavan proces, jer koliko god bili radišni u toku dana, natjerati nas ujutro da ustanemo bila je gotovo nemoguća misija.

Tako su jutra počinjala uglavnom petominutnim naguravanjem da se treba probuditi uz mrske zvukove ugh, te riječi “ne” i “odjebi” izrečene na Bosanskom i Kineskom jeziku. Nakon toga bi uslijedio sljedeći korak, prihvaćanja sudbine da se valja danas ustajati. Ipak, veoma rijetko se taj proces dešavao instantno. Većinom smo ostajali izležavati se još neko vrijeme, jedno kraj drugog, zagrljeni, razgovarajući o planovima za dan, snovima, bilo čemu…

Kada bismo napokon izašli iz sobe na doručak, hrana se uglavnom ohladila. Sve dok su kafa/čaj bili topli za ostalo nas nije pretjerano bila briga. Naprosto bi sjeli, pustili The Beatlese ili Coldplay te bismo uživali u doručku. Veoma malo smo razgovarali za vrijeme jela, uglavnom oko okusa hrane ili u vezi muzike. Povremeno bismo se tu i tamo zadesila neka usputna šala oko toga koliko tko može pojesti ili koliko je šta od te hrane koju jedemo ustvari zdravo. Nikad, ništa ozbiljno. Po završetku jela, osoba koja je prespavala pripremu jela bila je zadužena za pranje suđa prije nego bismo se otisnuli u naše dnevne obaveze.

Zašto je baš 17. mart toliko značajan i drugačiji da ga pamtim? Vjerojatno jer je to prvi dan kada sam se ja nanovo otvorio prema onome što sam ostavio iza sebe u svojoj domovini. Kada sam napustio BiH rekao sam sebi da se neću vratiti, te da i ono malo stvari koje istinski volim i cijenim nisu vrijedne svog onog otrova kroz koji moram proći da bi uživao tako kratko. Da, ponašao sam se prema Bosni kako se narkoman ponaša na odvikavanju od heroina. Bio sam ovisnik koji je svjestan da ga njegova ljubav prema domovini ubija s jedne strane, dok sam i dalje žudio za svojim otrovom.

Tog jutra, nakon doručka ostao sam u trpezariji za stolom, slušajući muziku i radeći na svojim tekstovima. Već je bilo iza jedanaest sati kada sam ispijao svoju drugu šolju kafe. Od jednom u meni se javila žudnja za sevdahom. Bez imalo razmišljanja promijenio sam muziku na svom računaru. “Kafu mi draga ispeci” u izvedbi Damira Imamovića je zasviralo s mojih zvučnika.  Nekih dvadeset sekundi poslije ona se javlja na vratima svoje sobe…

– Šta je to?
– Sevdah… glazba koja je specifična za moju Domovinu…
– Dopada mi se….

Tišina, ona lagano prilazi i sjeda pored mene. Okrećem laptop i pokazujem joj video za pjesmu…

– Vidiš grad u pozadini?
– Da, predivan je.
– Tu sam ja rođen…

Pozorno gleda obrise Sarajeva iza glazbenika, kao da pokušava da me smjesti u tu čitavu atmosferu, Imam dojam da traži mjesto gdje sam tačno rođen, da zamišlja kako hodam ulicama grada.

Budeš me jednom odveo tamo?, pita me blagim umiljatim glasom iza kojeg pokušava skriti uzbuđenje. Osjećam se nelagodno na trenutak, razmišljam šta da joj odgovorim a da ne uništim ovaj trenutak. Naposljetku duboko udišem, širim blagi osmijeh i govorim joj da ćemo otići tamo jednoga dana, zadržavajući za sebe da se nadam kako taj dan neće uskoro osvanuti.

Gdje ćeš me sve voditi?, nastavlja sada već otvoreno uzbuđeno oko posjete Sarajevu. Govorim da ću joj pokazati sva ta mjesta na kojima je vidjela Valtera. Govorim da ću je provesti preko svih mostova u starom dijelu grada, pokazati joj mjesto na kojem je naivni mladić hranjen ideologijom ubio prijestolonasljednika Austro-ugarskog carstva u želji za slobodom naroda Bosne… Svakim spomenom mjesta ili događaja moje srce kreće jače da pulsira, želja u meni nanovo se budi da se vratim… Glas razuma u glavi i dalje mi govori Samo ne uskoro, nadam se…